Nekada su po oltarima palili svijeće. Danas neki po njima gaze i uriniraju. To nije šokantna metafora, nego stvarnost Europe koja je izgubila osjećaj svetoga. U posljednjim mjesecima u više europskih gradova zabilježeni su slučajevi skrnavljenja oltara i crkava: neki to čine pod krinkom „umjetničkog performansa“, drugi kao „prosvjed“, a neki – i to najopasnije – kao ritualni čin mržnje. Njemački sotonistički bend Powerwolf u jednoj svojoj pjesmi pjeva: „Oltar je razdijeljen – katolik danju, sotonist noću.“ To nisu tek riječi provokacije – to je odraz duha vremena.
Zašto baš oltar?
Oltar nije samo komad kamena. On je srce Crkve, mjesto na kojem se događa ono najdublje: Euharistija – žrtva Kristova i susret Neba i zemlje. Tko udara u oltar, udara u samo središte kršćanske vjere. Razlozi za ovakve čine nisu površni. Oni su duboko ukorijenjeni u duhovne i društvene lomove našega vremena:
· Mržnja prema vjeri i Crkvi – skrnavljenje je poruka: „Vaše sveto za mene ništa ne znači.“
· Pobuna protiv svetoga – i kad ne razumije svetinju, sekularni čovjek osjeća njezinu snagu. Zato je želi poniziti.
· Okultni simbolizam – u ekstremnim skupinama skrnavljenje poprima ritualni karakter: izvrnuta „misa mržnje“.
· Duhovna praznina – mnogi počinitelji nisu organizirani sotonisti, nego izgubljeni i ogorčeni ljudi. Kad nema Boga, praznina traži šok, ekstrem i destrukciju.
Europa je desetljećima sekularizirala javni prostor, a još dublje: sekularizirala je maštu. Crkva je potisnuta iz kulturnih simbola, a svetinja svedena na predmet. Kad nestane osjećaja svetoga, sve postaje dopušteno. Mnogi danas stoje pred oltarom, a da ga uopće ne doživljavaju. Skrnavljenje zato više ne izaziva sablazan, nego postaje sredstvo samopromocije.
Oltar kao bojište
Oltar je središte Euharistije i zato je meta napada. To nije samo udar na crkvenu zgradu, nego na samu vjeru. U prvim stoljećima kršćanstva, kad su pogani rušili oltare, Crkva nije uzvraćala gnjevom, nego vjerom tj. molitvom, postom, okupljanjem naroda i obredom reparacije. Znali su: oltar nije običan kamen. Oltar je Krist.
Sjećam se posjeta Draču u Albaniji. Jedina preživjela crkva ondje nije srušena, zato što je bila pretvorena u kazalište. No kad je sveti prostor obeščašćen, dvojica svećenika dovedena su pred oltar i ondje pogubljena. Prije toga mučeni su do krvi, a potom bačeni na koljena pred oltar gdje su primili metak u potiljak. Velik broj albanskih katolika – muškaraca i žena – mučen je i ubijan u crkvama. To su sveti albanski mučenici. Mržnja na svetinju uvijek udara u srce.
Od festivala do svetogrđa
Na mnogim europskim festivalima nastupaju sotonistički bendovi koji lome križeve, trgaju i pale Bibliju te uzvikuju pogrdne hule protiv Boga, Blažene Djevice i Crkve. Paradoksalno, mnogi to čine ne iz uvjerenja, nego radi zarade i medijske pažnje.
Gaženje i obezvrjeđivanje svetoga duboko je povezano s unutarnjom prazninom. Ruganje svetinjama uvijek je izazovno onima koji svetinje nemaju. U svakom čovjeku postoji zov svetoga. Kad ga odbaci, svetinja mu postaje smetnja i izazov. Kad je obezvrjeđuje, to je često krik njegove nutrine za onim što mu nedostaje. Samo svetinja može nahraniti ljudsku dubinu.
Povratak srcu vjere
Oltar i sveti prostor imaju dostojanstvo koje traži poštovanje. Kad vjernik klekne pred oltarom, ne čini to pred zidovima ili kipovima, nego pred živim Bogom. Zato Crkva mora neprestano čistiti i oltare i savjesti, ostajući vjerna onome što joj je povjereno. Neka ovo vrijeme profanacije bude poziv da još snažnije čuvamo svetost – ne zato da branimo zidove, nego da sačuvamo vjeru koja je mnoge othranila i utješila.
Kako Crkva danas treba odgovoriti?
Na napade na sveto ne odgovaramo šutnjom ni bukom, nego vjerom i jasnoćom:
· pokorom i klanjanjem na mjestu skrnavljenja,
· ponovnom posvetom i blagoslovom oltara,
· katehezom o svetome,
· javnim i mirnim svjedočanstvom,
· molitvom za počinitelje.
Povijest Crkve uči nas da ondje gdje je svetinja bila napadnuta vjera je postala jača.
Poštovanje svetoga – temelj dijaloga
Kad nestane osjećaja svetoga, društvo ne postaje slobodnije – nego praznije. Svetost ne traži povlastice, nego poštovanje. Kad poštujemo tuđe sveto, postajemo društvo dostojanstva.
Molitva ispred oskvrnutog oltara
Gospodine Isuse Kriste, Ti si na oltaru Križa predao samoga sebe za nas. Pogledaj na sve oltare koji su oskvrnjeni mržnjom i nasiljem. Svojom Predragocjenom Krvlju očisti ih i posveti iznova. Po zagovoru Blažene Djevice Marije obrani svoju Crkvu od svakoga zla. Obrati počinitelje, a nama daruj vjeru, snagu i ljubav. Neka se iz rana rodi svjedočanstvo, a iz tame – svjetlo Tvoje slave. Amen.
Svetinja nije pozornica. Ona je prostor prisutnosti Stvoritelja.
Odgovor Crkve nije bijes, nego vjera koja kleči i ustaje.
