Kada je Michale Durand (r. 1933.), čovjek s objema nogama na zemlji, član raznih udruga i dogradonačelnik općine, dobio težak i iznenadan napadaj koecitisa (teška upala žučnog mjehura), nije ni slutio da će dovesti do perforacije žučnog kanala i crijeva, do septicemije i infekcije donjeg dijela pluća, a dobio je i upalu gušterače, što je zahtijevalo hitnu i riskantnu intervenciju. Tijekom nje došlo je do zastoja rada srca, proglasili su ga klinički mrtvim. Za to se vrijeme njegov nećak dominikanac, nalazio u Lourdesu i ondje se molio za njega. Na opće čuđenje, ekipa za reanimaciju uspjela je pokrenuti Michaleovo srce. Operiran čovjek već sutradan je ustao, stanjem u se počelo poboljšavati i poslije četiri tjedna vratio se kući. Kada je nakon sedam tjedana došao na pregled svome kirurgu, ovaj ga je dočeo riječima: „Evo život čuda!“.
„U jednom su se trenutku preda mnom otvorila vrata i obasjala me velika bijela svjetlost. Nije bilo nikakva tunela. Bio sam sam, nalazio sam se na nekom svijetlom, mirnom, spokojnom, neopisivom mjestu. Išao sam prema nečemu predivnom. Koliko je to trajalo? Nemam pojma. Vrijeme više nije postojalo. U svakom slučaju, bilo je vrlo ugodno. Prostor sreće, blagostanja, punine. Sve je bilo lijepo, vedro. Čovjek se ondje tako dobro osjeća da se to ne može opisati. Doživio sam savršeno blaženstvo. Najgore je kad se čovjek vrati u okrutnu stvarnost u kojoj je sa svih strana priključen na aparate“, posvjedočio je Durand, a njegovo svjedočanstvo, uz još mnoga objavljena su u knjizi „Kad mi je duša napustila tijelo“, koja je objavljena u nakladi splitskog Verbuma i opisuje „iskustvo tik do smrti“ (ITS).
„ITS nije rijedak i izoliran fenomen. U prvom istraživanju na tu temu, Kenneth Ring, profesor psihologije na sveučilištu u Connecticutu, spominje oko osam milijuna ljudi sami u SAD-u koju su imali tu vrstu iskustva. Istraživanje US News and World Report iz 1997. navodi brojku od 19,6 milijuna, dakle dvostruku više (4,2 posto od toga broja su zapadnjaci) što bi proporcionalno značilo između 1,4 i 2,5 milijuna Francuza! To, dakle, nije ništa izvanredno“, piše Theillier, objašnjavajući da se sastoji od devet faza: „dekorporacije“ ili izlaska iz tijela, promjene stanja „tijela“, prolaska kroz tunel, kontakta s drugim „osobama-dušama“, susreta sa „svjetlosnim bićem“, životne bilance, osjećaja mira i smirenosti, povratka i posljedica u načinu života.
„Čula sam blago zujanje u glavi i utonula još dublje, sve dok nisam osjetila da mi je tijelo nepomično i da gubi život. Zatim sam osjetila kako mi se snaga vraća. Nešto u meni davalo mi je osjećaj da ću se raspuknuti ili izaći iz sebe, i duša mi je izašla kroz grudi i uzdignula se, kao da je privlači neki divovski magnet. Prvi dojam bio je osjećaj oslobođenja i to mi se nije činilo neobičnim. Bila sam iznad kreveta, lebdjela sam ispod strop. Osjećala sam se kao da uživam neograničenu slobodu, slobodu koja mi se činila poznatom. Okrenula sam se i opazila da na krevetu leži tijelo. Zanimalo tko je to pa sam se spustila prema njemu. Budući da sam radila kao bolničarka, znala sam kako izgleda mrtvac, i čim sam se približila licu, znala sam da je beživotno. Tada sam shvatila da je to moje lice! Na krevetu je ležalo moje tijelo. (…) Bilo mi je kao da sam sa sebe skinula staru odjeću i ostavila je zauvijek po strani, što nije lagana odluka jer je još uvijek lijepo izgledalo. Shvatila sam da se nikada nisam vidjela u tri dimenzije; sebe sam viđala samo na ravnoj plohi ogledala. No oči duše vide ono što smrtnici ne vide“, priča Betty J. Eadie, rođena od majke Indijanke i oca podrijetlom iz Škotske ili Irske.
U trećini slučajeva svjedoči se o prolazu velikom brzinom kroz tune, na čijem kraju je nepoznati krajolik, za koji se može reći samo da „nije zemaljski“ jer nije nalik ničemu što čovjek pozna na zemlji.
„Bilo kako bilo, oni koji su susreli svjetlosno biće preobraženi su, duboko obilježeni: bez obzira na religiju, uvjerenje ili filozofiju, takvo iskustvo daje novu i obnovljenu težnju za duhovnim stvarima. Odnos tih osoba prema smrti sada je drugačiji, prednost daju ljubavi prema bližnjima, svima koji ih žele slušati govore da život ne prestaje u trenutku smrti i da je predivan“, piše Theillier, donoseći primjer dr. Alexandera Ebena, američkog neurokirurga, specijalist za mozak, skeptika i kartezijanca, koji je čvrsto odbijao ikakvo vjerovanje u život poslije smrti, a ITS držao delirijem i ludirijama, sve do studenoga 2008. kada je naglo obolio od meningitisa, probudivši se s neopisivo snažnom migrenom.
„U roku od nekoliko sati prestao je funkcionirati moj korteks – dio mozga koji upravlja mislima i emocijama. Bakterija E.coli prodrla je u cerebrospinalnu tekućinu i proždirala mi mozak. Kad sam bio primljen na odjel za hitne slučajeve imao sam malo šanse da iz toga izađem drugačije nego u vegetativnom stanju. Ubrzo su i te šanse bile ravne nuli. (…) Proživio sam odiseju u kojoj sam se našao na mjestu punom velikih ružičastih i bijelih oblaka… Visoko, visoko gore iznad tih oblaka, nebom su se polukružno kretala blistava bića iza kojih su ostajali dugački tragovi. Ptice? Anđeli? Nijedan od tih izraza ne opisuje ta bića, koja su, jednostavno rečeno, potpuno drukčija od svega što sam ikada vidio na zemlji. Bili su napredniji, bila su to superiorna bića“, priča te da je čuo i zvuk koji se vinuo poput rajske pjesme iz visine, što je kod njega izazvalo duboku radost, te da ga je u toj pustolovini pratila jedna žena.
„Glavni argumenti protiv ITS-a navode ta je to rezultat minimalne, prolazne ili djelomične disfunkcije korteksa. No moje iskustvo tik do smrti nije se dogodilo za vrijeme disfunkcije korteksa, nego kad je korteks bio posve neaktivan. To potvrđuje ozbiljnost i trajanje mojega meningitisa, kao i skeniranje i neurološki pregledi koji su na meni bili obavljeni. Prema dosadašnjim medicinskim spoznajama o ljudskom mozgu i umu, nije postojala apsolutno nikakva mogućnost da u tom razdoblju sačuvam i najmanji trag makar i ograničene svijesti, a još manje da proživim tu blistavu i savršeno koherentnu odiseju“, veli on.
Dr. Gloriju Polo, stomatologinju iz Bogote iz Kolumbije, udario je grom dok je za ljetne oluje s nećakom hodala prema stablima. Njega je na mjestu ubio, a nju je spalio.
„Tijelo mi je bilo pougljenjeno izvana i iznutra. Grom me spalio tako da nisam više imala grudi. Praktički sve meso i dio rebara su nestali. Munja je izašla kroz moju desnu nogu nakon što mi je posve spalila želudac, jetru, bubrege i pluća. Koristila sam spiralu za kontracepciju, bakar koji je odlučan provodnik elektriciteta, spalio mi je jajnike. Srce je prestalo kucati, tijelo je bilo beživotno, ali se trzalo od elektriciteta. Ali sam se našla u predivnom tunelu punom bijele svjetlosti, radosti i mira. Nemam riječi kojima bih mogla opisati veličinu toga trenutka sreće“, posvjedočila je ona.
Dvaput je ulazila i izlazila iz tijela. Drugi puta, gledajući što kirurzi rade na njezinu tijelu, prestravila se jer je u operacijskoj dvorani vidjela demone kojima je ona bila „njihova plaća“, uvidjevši da su oni tu zbog njezinih grijeha i želeći se „sakriti“, upala je u tunel koji ju je vukao prema dolje.
„Počela sam silaziti u posve mračne tunele. Tama koja vlada na tome mjestu, ne može se usporediti ni s najtamnijim mrakom na zemlji. Smrad je bio odvratan. Nisam se mogla uspeti natrag. U jednom sam trenutku ugledala kako se na tlu otvara nešto nalik golemoj provaliji, ponoru bez dna. Ta me rupa uvlačila u sebe i bila sam prestravljena, znala sam da će mi duša umrijeti ako uđem u nju“, govori ona, objašnjavajući kako je bila na rubu pakla.
„Tada sam doživjela najljepši trenutak u životu. Došao je Isus i izvukao me iz toga bunara. Podigao me, i sve te grozne kreature pale su ničice. Kad me spustio, rekao mi je, s mnogo ljubavi: „Vratit ćeš se na zemlju, dajem ti još jednu priliku“, svjedoči ona, a Theillier objašnjava kako ITS ne nastupa poslije konačne smrti, nego na pragu smrti, kada život još nije posve nestao, tako da žive stanice mogu opstati.
„ITS nastupa prije nepovratne biološke smrti. Zato se govori o „neposredno predstojećoj smrti“. Također, ITS se događa poslije „kliničke smrti“, dakle poslije zastoja rada srca, ali i poslije prestanka rada moždanog korteksa“, piše Theillier, dodajući kako je to neobično, ali vrlo precizna iskustva to dokazuju.
