Znate li da pravoslavni „Hristos vaskrse“ nije ni uskrsni pozdrav ni uskrsna čestitka

Hristos vaskrse ne da nije samo nešto slično pozdravu ili formi čestitke, nego on u suštini uopće nije pozdrav ni čestitka, piše Pravoslavlje Hrvatska.

Autor: Vjerujem.hr
event 21.04.2025.
Photo: ilustracija Huknet

U široj javnosti se već odavno zna da se za pravoslavni Uskrs pozdravlja s „Hristos vaskrse“, i da je odgovor na to „vaistinu vaskrse“. Može se koristiti, umjesto ove srpske, i crkvenoslavenska varijanta: „Hristos voskrese – voistinu voskrese“. Često na društvenim mrežama ljudi danas koriste i druge jezike za ovaj pozdrav, pa smo ga i mi počeli, u okviru našeg projekta, koristiti u hrvatskoj varijanti: „Krist uskrsnu – uistinu (doista, zaista) uskrsnu“. Istina, rijetko, i stidljivo, ali se ta naša hrvatska varijanta počela tu i tamo pojavljivati i na drugim portalima, i to nam je drago. Međutim, to sada nije važno. Danas želimo istražiti, što se to zapravo želi reći ovim pozdravom?

Hristos vaskrse ne da nije samo nešto slično pozdravu ili formi čestitke, nego on u suštini uopće nije pozdrav ni čestitka. Na Zapadu postoji taj običaj, koji je legitiman i u redu, da se ljudima povodom blagdana prvenstveno zaželi zdravlje („po-zdraviti“), mir, sreću, blagostanje i općenito dobro. Odnosno, da se čestita. Međutim, „Hristos vaskrse“ nije pozdrav ni čestitka. Ta kratka izjava, koja s pripadajućim odgovorom zvuči kao neka tajna lozinka, je ustvari navještajblagovijestradosna vijest, Grci bi rekli na svom jeziku eu-angelionEvanđelje. Mi jedni drugima navješćujemo Evanđelje, radosnu vijest, a suština te vijesti je da je Krist uskrsnuo, i na taj način riješio osnovni problem koji nas muči, a taj problem se zove smrt.

Mi danas, u suvremeno doba, ne želimo razmišljati o smrti. Pogotovo današnja civilizacija nastoji sve učiniti da ukloni smrt iz ljudskih glava. Pa slušamo: “Nemoj djeci o smrti bližnjih, stresirat ćeš ih” (ali ih zato nasilni filmovi na Netflixu, puni krvi i otkinutih ljudskih organa neće?). Nemoj ni slučajno da se na sprovodu otvori lijes. Smrt kod kuće, u krugu obitelji, sahrana od kuće, sve to više ne postoji. Međutim, koliko god se mi trudili izbaciti smrt iz naših života, ona je i dalje tu. Ona strpljivo čeka, i jedina na svijetu sto posto i dočeka ono što strpljivo čeka, a to je da joj svaki čovjek dođe na red. U podsvijesti, mi znamo da svi naši zemaljski trudovi završavaju u blatu groba, i to nas užasava.

Međutim, Krist je svojim uskrsnućem to riješio, uspio je nešto što nikome nije, a to je da ustane iz groba. Tu se onda kao domino efektom raspadaju i starenje, i bolesti, i grijeh, i zlodusi, i patnja, i sve negativno u našem životu. Zato jedni drugima navješćujemo, propovijedamo Radosnu vijest, da je Krist uskrsnuo. Ne želimo jedni drugima ni zdravlje, ni dug život, ni duševni mir, ni sreću, ni ljubav, ni bogatstvo, jer sve to nestaje, prije ili poslije, u bolnicama, psihijatrijama, opijatima, brakorazvodnim parnicama, pučkim kuhinjama, bankarskim ovrhama, i na kraju u grobu. Ne čestitamo, nego obavještavamo jedni druge da je sve to što sam nabrojao pobijeđeno, da nam Krist svojim uskrsnućem pokazuje put u novi život, život u svjetlu, dobru, zdravlju i ljubavi, koji neće imati kraja.

Zamislite na trenutak da vam netko jako važan umire, ili da vam se život nalazi pred slomom, i onda najednom, iz vedra neba, netko dolazi i kratko usklikne: Živ je! Ozdravio je! Probudio se iz kome! Dobio si parnicu! Položio si ispit! I odjedanput, magla se digla, i tvoj život dobiva novi smisao i perspektivu. Tako je i „Hristos vaskrse“: upravo su te obavijestili da nećeš ostati vječno mrtav i zaboravljen, ni ti ni tvoji bližnji, obavijestili su te da te Krist vodi u Božje nebesko Carstvo, koje neće nikada prestati, i gdje nikada više nećeš tugovati, i tebe više nije briga ni za zdravlje, ni za dug život, ni za ljubav, ni za bogatstvo, jer je tvoj osnovni problem riješen, i tvoj život dobiva smisao.

Taj navještaj Evanđelja je započeo prije dvije tisuće godina na Kristovu grobu, i eto još i dan danas traje, prenosi se od usta do usta, neprekinuto, kontinuirano, i neće se ugasiti ni prestati do Sudnjeg dana. A izričajem „uistinu uskrsnu“, ti zapravo kažeš „vjerujem“, „istina je“, ukratko: Amen! To su svete riječi, koje možda čak i ne bi trebalo izgovarati, ako doista u njih ne vjerujemo. Nemojmo ih nikada svesti na običan pozdrav ili čestitku, samo jedno u nizu bezbrojnih ljudskih pozdrava, formalnosti i fraza, jer je izgovaranje tih riječi apostolski rad. Njima se priopćava i prihvaća velika tajna, tajna vječnosti s Bogom i u Bogu, tajna koja nadilazi sve ovozemaljske želje, koliko god one bile dobre, korisne i potrebne.

Izvor: Pravoslavlje Hrvatska

Pročitaj više

Nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša objavio je Okružnicu zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše povodom smrti pape Franje koju prenosimo u cijelosti.

„Navečer se na konklavama pristupilo prvom glasovanju, gdje se obično više-manje glasa “iz uljudnosti”. Glasa se za prijatelja, za nekoga koga cijeniš… Započinje tako uglavnom poznat i uvriježen mehanizam: kad je više jakih kandidata, neodlučni, kakav sam ja bio, svoj glas daju nekome za koga znaju da neće proći. To su u biti glasovi „u pričuvi“,…

Papa Franjo nije gradio zidove, već mostove. Neću zaboraviti ni trenutak kad mi je u Rimu rekao: „Neka tvoj narod zna da mu je moj narod prijatelj i brat“