Prolazim često uskim prolazom na Trgu Riječke rezolucije, u samom srcu Rijeke, nadomak Korza. To je put kojim čovjek skraćuje korak, ali i put kojim nehotice ulazi u tuđe svjetove – u svijet mladih. Na tom mjestu gotovo uvijek stoje skupine srednjoškolaca i srednjoškolki. Svaka grupa za sebe. Svaki krug u svom jeziku. U svom ritmu. U svom mentalitetu.
I gotovo uvijek, kad prođem pokraj njih, nešto me iznutra zaboli. Ne zato što su mladi. Ne zato što se smiju, govore glasno, žive svoje godine. Nego zato što iz njihovih usta izlazi jezik koji više nalikuje udarcu nego riječi, više grubosti nego govoru, više nasilju nego izrazu. Posebno djevojčice.
Djevojčice koje su još na pragu djetinjstva, koje tek ulaze u tajnu vlastitog bića, koje nose u sebi mogućnost nježnosti, života i budućnosti – izgovaraju riječi koje su nekad bile sramotne i za odrasle muškarce. Psovke frcaju iz njihovih usta s takvom lakoćom da se čovjek mora zapitati: što se dogodilo s riječima? Što se dogodilo s djecom? Što se dogodilo s našim svijetom?
Jednog jutra sam se, priznajem, zaustavio na trenutak. Ne iz znatiželje, nego iz nutarnje nelagode. Pogledao sam ih – možda previše izravno – s pitanjem u očima: čujete li sebe? One su mi uzvratile pogled i to pogledom koji nije bio samo bezobrazan, nego hladan. Pogledom koji je govorio: “Stari, tko si ti? Što blejiš? Fosil!”
Tada sam shvatio: problem nije samo u psovci. Problem je u prekidu pamćenja. U njihovu svijetu svaki odrasli čovjek, svaki stariji, svaki drukčiji postaje – „fosil“. Netko tko ne pripada njihovu jeziku, njihovu ritmu, njihovoj logici. Netko tko smeta njihovoj slici svijeta. A kad se ismijava pamćenje, počinje raspad čovjeka.
Riječ – mjesto gdje se objavljuju Bog i čovjek
Kao dominikanac, kao propovjednik, ne mogu na jezik gledati samo sociološki. Jezik je za mene teološko mjesto. Jer Biblija ne počinje činom, nego riječju: „U početku bijaše Riječ.“ (Iv 1,1)
Riječ nije samo sredstvo komunikacije. Riječ je prostor u kojem se objavljuje čovjek – i Bog. Isus je rekao: „Od suviška srca govore usta.“ (Mt 12,34)
Rječnik nije slučajan. Rječnik je duhovna dijagnoza. Kad je govor grub, vulgaran i agresivan, to znači da je negdje: srce osiromašeno, savjest otupljena, ljepota zaboravljena i svetost izbrisana.
Psovka nije samo ružna riječ. Psovka je simptom svijeta koji je izgubio osjećaj za svetost. Djeca koja psuju djeca su koja vape. Djeca ne psuju zato što su „pokvarena“. Djeca psuju jer su odrasla u svijetu koji ih nije naučio drukčije govoriti.
Njihov rječnik je rječnik ulice, ekrana, društvenih mreža, obitelji koje više nemaju vremena, škole koja je izgubila autoritet i kulture koja se ruga svetome. Psovka je njihov način da kažu: “Nitko me ne čuje. Moram biti gruba da preživim. Ako govorim ružno, netko će me primijetiti.” Psovka je vapaj. A vapaj se ne smije ignorirati.
Djevojčice koje psuju – rana našega vremena
Posebno boli kad psuju djevojčice. Jer djevojčica u sebi nosi simbol budućnosti. U njoj je skrivena majka, riječ koja liječi, ruka koja grli, život koji se rađa. Kad iz nje izlazi grubost, to nije samo moralni problem. To je znak da je nešto duboko poremećeno u svijetu koji je oblikuje.
Nije problem samo u njima. Problem je u kulturi koja im je ukrala nježnost. Kulturi koja se ruga stidu. Koja ismijava čistoću. Koja svetost proglašava naivnošću.
„Fosili“ i djeca bez korijena
Kad mladi odrasle nazivaju „fosilima“, oni zapravo govore nešto mnogo dublje tj. da iskustvo više nije važno, da je tradicija smiješna, mudrost zastarjela, autoritet neprijatelj, granice represija, a svetost relikt prošlosti. To je svijet bez korijena. A čovjek bez korijena postaje lako lomljiv.
Prorok Jeremija to je rekao riječima koje zvuče zastrašujuće aktualno: „Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.“ (Jer 2,13)
Izvor su vjera, pamćenje, tradicija, mudrost, a kladenci sloboda bez dubine. Djeca misle da je izvor zastario. A zapravo umiru od žeđi.
Dominikanski pogled: istina kao čin ljubavi
Dominikanski red nije red šutnje, nego red istine. Propovjednik ne moralizira, on razlučuje. Ne osuđuje, nego pokazuje put. Zato ovo nije tekst protiv mladih. Ovo je tekst za mlade. Jer istina je čin ljubavi. Ako danas šutimo pred raspadom jezika, sutra ćemo šutjeti pred raspadom čovjeka. Jer, bez lijepih riječi nema lijepih misli, a bez lijepih misli nema zdravih odnosa. Bez zdravih odnosa nema obitelji, a bez obitelji nema naroda. Bez svetoga nema budućnosti.
Psovka je početak duhovne pustoši. Ali ona je i znak gladi za smislom.
Nada koja se ne smije ugasiti
Unatoč svemu, vjerujem u nešto dublje. Vjerujem da među tim djevojčicama koje danas psuju netko će se jednog dana susresti s Bogom, netko će zaplakati nad vlastitim riječima, netko će postati majka koja će svojoj djeci govoriti drukčije, netko će se probuditi.
Jer Bog ne odustaje od djece, čak ni kad su njihova usta puna ružnih riječi. Možda su upravo oni koji najviše psuju, oni koji su najviše gladni smisla.
Riječ kao sudbina čovjeka
Možda je najveća drama našeg vremena ovo: više ne znamo da je riječ sveta. A riječ je početak svega. Kad se riječ izopači, izopačuje se i čovjek. Zato pitanje dječjeg rječnika nije pitanje bontona, nego pitanje budućnosti.
Možda nas djeca nazivaju „fosilima“. Ali fosili su tragovi prošlosti koji svjedoče da je nešto nekad živjelo. A možda je upravo naš zadatak da posvjedočimo da je nekad postojao svijet u kojem je riječ bila čista, a čovjek svet – i da taj svijet još nije potpuno izgubljen.
Jer onoga dana kad djeca izgube svetost riječi, neće izgubiti samo jezik – izgubit će i dušu; a društvo koje izgubi dušu više nema što reći ni Bogu ni čovjeku.
