INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Muževnost između praznine i batine – no ako žene pitate što muškarca čini muževnim, nećete dobiti ni mišićne skupine ni platne razrede

Zrela muževnost zna kontrolirati svoju snagu i staviti je drugima u službu. Zna stati, zadržati impuls, podnijeti frustraciju bez eksplozije. Samodisciplina koja dozvoljava da razum i odgovornost upravljaju muškom energijom, ne obrnuto.

Autor: Vlatka Kalinić
event 31.01.2026.
Photo: Pixabay

„Pa koje žene vole šonju? Vole frajera, fakina, koji iza sebe ima najmanje pet do deset tučnjava. I to s teškim ozljedama, da je veća šljiva.” Antologijski ispad pokojnog gradonačelnika Zagreba i 18 godina kasnije neumorno kruži internetom. Sablaznio je tada pristojnu Hrvatsku i feminističke krugove, jednoglasne u zaključku da je riječ o balkanskom reliktu koji je pobjegao iz krčme ravno pred kamere, bez ikakve ambicije da zvuči pametnije no što jest. Gotovo dva desetljeća kasnije, više ne možemo reći ni da je samo balkanski, a još manje da je relikt. Najsirovija slika muškarca danas ima globalne influencere i višemilijunske sljedbe koje u toj logici čitaju recept za život.

Toj je sljedbi danas Bandićeva izjava na popisu omiljenih inspirativnih citata. Pritom će i nemali broj žena, potiho ili javno, priznati da u “frajerima i fakinima” ima nečega za njih neodoljivog. No zločesti, dominantni dečki privlačni su im uglavnom kratkoročno, brzo se opeku. Kratki na fitilju i brzi na okidaču rijetko štede vlastite partnerice.

S takvom slikom ne može se svatko povezati. Kao da im netko uporno objašnjava da pravi muškarci voze motocross, a oni cijeli život idu biciklom do posla i sasvim su zadovoljni što putem nisu s njega pali. Ima tu i gađenja. Gledali su stvarne posljedice najgorih stereotipa. Žene u modricama, djecu koja uče strah kao prvi jezik odnosa, razorene obitelji i začarane krugove nasilja. Dio muškaraca se instinktivno ili savjesno odmaknuo, nisu ili ne žele biti takvi. I to je dobro, dok god klatno ne ode u posve drugu stranu.

Nadali smo se vraćanju zdravoj sredini, civilizacijskoj reakciji na prepoznato zlo. Dobili smo samo jačanje dva potpuno nezdrava ekstrema. Jedan nasilje i mizoginiju optimizira za mreže, a drugi, bježeći od nasilja, odlučuje izbrisati samu ideju muškarca. I sve s njime povezano.

“Muževnost je za mene prazan skup, dakle ništa”, ustvrdio je hrabro na javnoj televiziji progresivni aktivist, edukator mladih udruge “Status M” Stipe Nogalo. Društveni konstrukt bez unutarnjeg sadržaja, naglasio je. On bi to dekonstruirao, relativizirao, pa i pospremio u muzej konzervativnih zabluda, kada bi samo postojao. Neobično, jer je istodobno sklon braniti prava žena koje žele postati muškarci i pridružiti se nepostojećem skupu.

“Ništa” su mu i biološke i društvene činjenice. Obilježja s kojima se muškarac rađa ili ih tijekom života usvaja su loša, pa bolje da ih nema. Iskorijenio ih je uspješno iz svoje glave, a sad bi i iz glava mladih koje “educira”. Lekcija otprilike glasi: ima loših muškaraca, zato je muževnost ništa. Jednako sumanuto kao da je, zgrožen lošim ocem, zaključio da je očinstvo „ništa“. Problem riješen. Dijete, snađi se.

Previdio je Stipe da zapravo briše alat koji problem rješava. Skup u njegovoj glavi je toliko prazan da ne može razlikovati zrelu muževnost od karikaturalne muškosti, “frajera” kakve je besmrtno opisao Bandić. Ne vidi zato da je muževnost prije svega transformacija agresivnosti.

Zrela muževnost zna kontrolirati svoju snagu i zna je staviti drugima u službu. Zna stati, zadržati impuls, podnijeti frustraciju bez eksplozije. Samodisciplina koja dozvoljava da razum i odgovornost upravljaju muškom energijom, ne obrnuto. Prepoznaje se u dosljednosti, u stabilnosti dok drugi gube tlo pod nogama i preuzimanju odgovornosti onda kad se najlakše sakriti iza opravdanja. To je set vrlina o kojima se najmanje priča, iako je dobro istražen kroz žensku leću.

Ako žene pitate što muškarca čini muževnim, nećete dobiti popis mišićnih skupina ni poželjne platne razrede. Iste kvalitete u gotovo svim istraživanjima uvijek isplivaju na vrh: emocionalna stabilnost, odgovornost, sposobnost zaštite slabijih, prisutnost, snaga koja se nema potrebe dokazivati. Ukratko, karakter. Vrlo sadržajan i važan skup.

Brisanjem sadržaja u tom skupu muškarcima zapravo oduzimamo orijentir. Dezorijentirani ljudi ne stvaraju zdrave odnose, traže zamjene za njih. I cijeli taj “popuni skup kako ti želiš” pristup je najodgovorniji za guranje mladića u ruke mesijanskim likovima digitalnog doba koji će im reći tko su. Malo steroida na mušku ranu. Budi fizički jak, bogat, dominantan, ne slušaj žene, ne pokazuj slabost. Nemilice gutaju filozofiju samoprozvanih alfa poput braće Tate, zapravo gladni strukture koja im je oduzeta. I dok progresivni mislioci ponavljaju da muževnost ne postoji, teren osvajaju moralne nakaze koje tvrde da je jedino njihova alfa-definicija muževnosti prava. Praznina ili batina, oba su modela jednako štetna. I oba su daleko od zrele i zdrave muževnosti, potencijala koji treba razviti da bi mogao služiti odnosu. Nije slučajnost što ne baš “muž” u korijenu muževnosti. Zato se pojam i zatire, brak je ovih dana jednako nepoželjan kao i rodovi.

No, uz sav napor, progresivne biorazgradive gumice ne mogu izbrisati ono što je zapisano neizbrisivom tintom: “Muško i žensko, stvori ih”. Nisu isti, ali se nadopunjuju i jednako su vrijedni. Njihova snaga nije istog oblika, zato i mogu jedno drugo nositi. “Ništa” je samo snaga koja nema svrhu, ona vodi u apatiju ili povratku najprimitivnijim obrascima. Zato je tužni prorok ništavne muževnosti veliki štetočina. Muškarce uvjerava da nemaju što nositi, nemaju što štititi i nemaju što postati.

Pročitaj više

Nuncij Lingua nije dopustio da ga sputa diplomatska uštogljenost, nego je osjetio bilo hrvatskog naroda. To najbolje oslikava njegov odnos prema bl. kardinalu Stepincu.

NJEZINA PROMENADA

Nije ugodno priznati da smo učinili nešto loše, da smo krivi. Zato se radije tješimo mišlju da smo takvi kakvi smo, dobri što god činili, nismo mogli drukčije… a tko je Crkva, Bog ili društvo da nam kaže što je (ne)ispravno?

MIŠICOM BOŽJOM, KORAKOM LJUDSKIM

To je jezik discipline, a ne euforije. Jezik koji podsjeća na trening, na praksu, na ponavljanje. On ne opisuje ljubav kao romantični vrhunac, nego kao radni proces. Kao nešto što se uči, vježba, ponekad muči, ali se ne napušta lako.