Živimo bolje nego ikada u povijesti, a govorimo kao da smo upravo izašli iz potopa. Kuće rastu, automobili se mijenjaju, djeca studiraju, ali s usana ne silazi ista rečenica: „Nikad gore.“ Kao da smo – kako bi naši susjedi Srbi rekli – „pelcovani“ na kuknjavu. I to je možda naša najdublja duhovna dijagnoza.
„I kako je prošla sezona?“
Dok sam služio na Korčuli u našem dominikanskom samostanu svetog Nikole, znao sam ponekad, tek toliko da se razgovor nastavi, i više iz pristojnosti nego iz znatiželje upitati u prolazu: “I kako je prošla sezona?”
Odgovor bi stigao brže od pitanja: “Katastrofa! Propast! Nema ljudi, nema para, sve zakazalo!”
Mjesec dana kasnije, pred kućom novi auto, pravi „tenk“. U dvorištu majstori, kupaonica se obnavlja, diže se novi kat. Samo bih pognuo glavu i rekao sebi – nevermind, idemo dalje.
Tada sam shvatio da problem često nije u stvarnosti, nego u jeziku kojim je opisujemo.
Nacionalni sport bez pobjednika
Kukanje je kod nas postalo oblik društvene pristojnosti: pozdrav, uvod u razgovor, dokaz pripadnosti… Ako kažeš da ti je dobro, gledaju te kao da si sumnjiv tip. Ako priznaš da si zadovoljan, gotovo da si izdajnik. Kao da postoji nepisani zakon da pristojan Hrvat mora biti nezadovoljan.
Netko je duhovito primijetio: „Mi nismo samo narod sklon kuknjavi – čini se kao da smo na nju cijepljeni.“ Strašno je to.
Zašto nam je zahvalnost teška?
Zahvalnost traži poniznost. Kuknjava ne traži ništa. Zahvalnost priznaje dar. Kuknjava stvara alibi. Lakše je reći da je sve propalo, nego priznati da smo blagoslovljeni više nego generacije prije nas. Imamo više nego naši roditelji, putujemo više nego ikad, djeca nam studiraju po Europi, kuće su punije nego prije, a govor nam je kao iz podruma povijesti.
Psihologija „nikad gore“
Nezahvalnost je duhovna kratkovidnost. Čovjek koji ne zna zahvaljivati nikada neće biti sit. Ni novcem, ni uspjehom, ni odnosima. Iz nezahvalnosti se rađa gorčina, iz gorčine zavist, iz zavisti gubitak radosti. I tako nastaje narod koji živi bolje nego ikad, a govori kao da tone.
Evanđelje protiv kuknjave
Kršćanstvo je škola zahvalnosti. „Ne očistiše li se desetorica? A gdje su ona devetorica?“ pita Isus u Evanđelju po Luki (Lk 17,11–19).
Isus ozdravlja deset gubavaca, a samo se jedan vraća reći hvala. Devet ih prima čudo i odlazi dalje, kao da im je Bog nešto bio dužan. Nismo li često poput njih? Primimo dar života, zdravlja, obitelji, mira i nastavimo mrmljati.
Obraćenje jezika
Možda nam ne treba nova ekonomija, nego novo obraćenje govora. Manje rečenica „nikad gore“ i više rečenice „hvala ti, Bože“.
Zahvalnost ne poriče križ, ali ne dopušta da križ bude jedina vijest o nama. Narod koji ne zna zahvaljivati polako gubi dušu.
Ispit savjesti za svaki dan
Zato, prije nego kažem da je „sve propalo“, mogao bih se upitati:
· Imam li krov nad glavom?
· Jesam li danas jeo?
· Ima li netko tko me voli?
· Jesam li slobodan?
· Jesam li zdrav barem toliko da mogu čitati ove retke?
Ako je odgovor barem jednom „da“ – onda „nikad gore“ nije istina.
Prestati kukati
Možda je najveća revolucija u Hrvatskoj danas – prestati kukati. Naučiti zahvaljivati. Blagoslivljati više nego proklinjati. Gledati dar prije nego manjak. Jer narod koji nauči reći hvala postaje narod koji ima budućnost. A bez zahvalnosti i najbogatija zemlja ostaje siromašna.
