“Bolje vladati u paklu nego služiti u raju.” Taj je citat Jeffrey Epstein poslao Steveu Bannonu, jednom od najutjecajnijih MAGA ideologa, usred prepiske o slabljenju autoriteta poglavara Katoličke crkve. Svojim kritikama Trumpove administracije u prvom mandatu, pokojni je papa mnogim moćnim Amerikancima stao na žulj. Bannon, bivši glavni strateg Donalda Trumpa, u papi je vidio nužnu metu. S Epsteinom raspravlja o projektima koji bi oslabili Svetu Stolicu, a traži i da mu pomogne plasirati difamacijski film o papi Franji, ne bi li mu srušio autoritet i utjecaj. U drugom nizu poruka, u ciničnom i vulgarnom tonu, Epstein svom bratu piše kako bi rado papu “pozvao na masažu” tijekom njegova posjeta New Yorku, a pritom vrlo slikovito opisuje kako zamišlja papin orgazmički užitak. Rečenica iz “Izgubljenog raja” Johna Miltona savršeno se uklapa. Trenutak u kojem Sotona racionalizira svoj pad, Epsteinov je credo. Seksualni predator u središtu mreže moćnih i nedodirljivih. Vezalo ih je mnogo više od degutantnih seksualnih preferencija i iživljavanja nad četrnaestogodišnjakinjama. To je tek ono čime su jedni druge držali u šaci.
Tri i pol milijuna stranica dokumenata izašlo je u javnost, cijeli arhiv jedne elite u kojem je ključna riječ bila – šutnja.
Zlostavljanja su počela još sredinom devedesetih. Tih godina Jeffrey Epstein već ima nekretnine, privatne zrakoplove i ogroman društveni kapital, koji je pojačala Ghislaine Maxwell, kći britanskog medijskog mogula. Bila je Epsteinova ljubavnica i najbliža suradnica, ona koja je regrutirala mlade djevojke da zadovolje apetite Epsteina i njegovih prijatelja. Vrbovanje, normalizacija, izolacija – to je bio operativni model proizvodnje poslušnih i nijemih žrtava. I postojao je najmanje desetljeće prije nego što je javnost uopće ozbiljno počela obraćati pozornost.
Nizozemska manekenka Karen Mulder je 2001. prva progovorila o mreži u kojoj se djevojke poput nje drogiraju i podvode moćnicima. Diskreditirana je, proglašena nestabilnom i hospitalizirana. Svijet je prvi put okrenuo glavu, a ugled i status njezinih zlostavljača ostao je neokrznut još sedam godina. Prva mršava presuda Epsteinu nije bila dovoljna da moćnici operu ruke od njega, posao se nastavio kao i inače. Epstein je bio svugdje i sa svima, otvarajući teme od velikih investicija, pa sve do “dizajnerske” genetike. Raspravljao je o eugenici i o “zasijavanju” ljudske vrste vlastitim genetskim materijalom. Zvuči kao groteskna fantazija, ali pokazuje razinu ambicije, želju da postane arhitekt buduće vrste. Sve to našlo se na dnevnom redu između masaža, orgija i zlostavljanja djevojčica.
Danas više nije pitanje što je radio Epstein, nego kako je sustav tako dugo izdržao bez posljedica. Tek desetljećima kasnije, nakon posljednjeg paketa objavljenih dokumenata, bivši britanski princ Andrew, najveća sramota Krune u posljednjih 400 godina, rođendan je proveo iza rešetaka. Bill Gates morao je otkazati govor na velikom indijskom AI summitu zbog pritiska javnosti. Moćnici čije su se slike našle u Epsteinovim dokumentima sada se peru i javno ispričavaju. Nisu oni naglo razvili savjest, samo je došao trenutak u kojem je cijena šutnje veća od cijene priznanja.
Ne gledamo prvi put taj mehanizam. U politici se to zove zaštita utjecaja. U monarhiji zaštita krune. U Crkvi se to zove zaštita od javne sablazni.
Truli dijelovi Katoličke Crkve, one iste koju su Epsteinovi krugovi naumili rušiti, davno su usavršili zavjet šutnje. Godinama su žrtve govorile, a tisuće optužbi o svećenicima zlostavljačima stajalo je muklo u posvećenim ladicama. Zamijenila su ih interna rješenja o premještajima. Struktura zataškavanja bila je opipljiva i hranila je laž da se samo na taj način može očuvati povjerenje vjernog naroda. Baš kao što je monarhija reagirala kad je reputacija postala neobranjiva, a financijske elite kad su dokumenti postali javni, Crkva je progovorila tek kad je moralni autoritet bio ozbiljno poljuljan. Činjenica, 2002. bostonski skandal bio je trenutak prisile, a ne spontana katarza.
No isto je tako činjenica da se od tada do danas nešto ipak promijenilo. Uvedena je politika nulte tolerancije prema zlostavljačima, a biskupi su procesuirani zbog zataškavanja. Ono što je započeo Benedikt XVI. nastavio je papa Franjo dokumentom “Vos estis lux mundi”. Crkva jest bila prisiljena čistiti se, ali se doista čisti. Sporo i nesavršeno, ali vidljivo.
U neformalnim krugovima moći, u kakvima se kretao Epstein, nema unutarnjeg korektiva, od njih se svetost ne očekuje. Žive u kulturi diskrecije i tolerirat će zločin dokle god ne ugrožava njihov vlastiti opstanak. U jednom od posljednjih zabilježenih intervjua, novinar pita Jeffreyja Epsteina je li on vrag osobno. Hladnim izrazom lica Epstein odgovara: „Ne. Ali imam dobro ogledalo.“
Ogledala ne sude, ona samo potvrđuju. U Epsteinovom ogledalu vidi se jedan (ne)čovjek, a još bistrije mreža koja ga je tolerirala. Vidi se kultura šutnje koja reagira tek kad cijena postane previsoka. Vidi se i Crkva. Da je to tek prazna institucija bez moralne težine, Crkva ne bi bila meta ni predmet strateških razgovora o slabljenju. Unatoč vlastitim ranama i grijehu, još uvijek predstavlja ideju služenja koja čvrsto stoji nasuprot logici vladnja. I takva ranjena, i dalje smeta onima koji vjeruju da je bolje vladati u paklu nego služiti u raju.
