„Kada ste negdje na prisilnom boravku, imate vremena za čitanje, rekao nam je na jednom predavanju Hotimir Burger, pokojni profesor filozofske antropologije. „Tako sam ja u JNA-u pročitao Josipovu braću Thomasa Manna“, pojasnio je. Toga sam se sjetila u zrakoplovu iznad Auguste. Let avionom nije prisilan boravak, no u tih dvanaestak sati aviotaljiganja od Zagreba do New Yorka pročitala sam roman “Njujorška luda”. Prigodan naslov i plave korice s mjesečarskom ilustracijom autora O’ Briana privukle su mi pozornost. Luda je postala moja putna knjiga. Tako se rodilo novo književno prijateljstvo.
„Koji ti je najdraži književni lik?“
Nikada nisam znala odgovoriti na pitanja poput „koja ti je najdraža boja ili koji ti je najdraži književni lik“ (to mi je pitanje neizravno uputila Mirjam Zaninović, govoreći o projektu „Spisateljice biraju“ Julijane Matanović). Trebale su mi godine da pripremim odgovore na tabloid-pitanja. Dragi mi likovi, to su više-manje oni i one koji se preobražavaju (žabac u princa!) i mistični mentori koji vode druge iz sjene, i koji se odriču vlastitoga života kada to priča zahtijeva. Takav je lik i Billy, njujorški div koji se potuca ulicama džungle na betonu i zacjeljuje odbačeno i oštećeno – starine bačene u smeće, preparirane ptice i polužive ljude.
On je protagonist romana “Njujorška luda”. Billy, službeno William Revere, visok je 237 cm i ta činjenica otvorila mu je sjajnu košarkašku karijeru, ali lišila ga je voljene žene. Nakon što je u tragičnoj automobilskoj nesreći izgubio obitelj i nakon što ga je medicina uspjela skrpati, Billy postaje tragač za onim što je oštećeno na ulicama New Yorka. Što nađe, to obnovi. Dodatni šarm Billyju daje činjenica da potječe s imanja u Iowi, i da na krovu zgrade u kojoj ekscentrično živuje uzgaja kokoši i gloubove. Vidjevši u snovitoj viziji što će se dogoditi 11. rujna 2001., uzalud pokušava upozoriti ljude da ne ulaze taj dan u Blizance… Priča počinje kada Billy pronalazi izgubljenog mladića koji tvrdi da je Francisco de Goya, ne sjećajući se gotovo ničega. Polako i strpljivo, Billy mu otvara prostor i vrijeme u kojem se može prisjetiti bolne prošlosti i postati ono što već jest.
Soba kao metafora patnje i preobraženja
„Prostorija se doima barem dvostruko većom od Billyjeva stana. Uz udaljeni zid u loncu stoji stablo visoko tri i pol metra, najviše grane dodiruju mu strop. Na granama i mnoštvu grančica nema lišća, a obojene su u bijelo. Nalik je na svod srednjovjekovne katedrale ili odveć visoku stablu jabuke s korijenjem u tajanstvenoj vodi Iowe. Tanke žice razapete su od grane do grane. Billy korača cijelom dužinom prostorije i pogrbljuje se ispod stabla. Stavlja utikač u utičnicu i cijelo stablo zasvijetli, osuvši se zvijezdama.“
Opis je to divove tajne prostorije u koju je smjestio sjećanja, krhotine prošlosti osvijetljene sadašnjošću. Onamo povremeno ulazi kako bi se podsjetio tko je. U njoj će i Francisco otkriti ključ koji će postati put do njegove izgubljene prošlosti, kako bi iscijelio sadašnjost. Ta je soba ključan metaforički prostor u romanu; riznica patnje i boli u koju čovjek mora zaroniti da bi bio iscijeljen, preobražen. Slika je Golgote i brda preobraženja. Njome dominira stablo, izvor života i obnove, baš kao što je i u srcu Manhattana Central Park. Svaki je veliki grad, pogotovo New York, nalik na garažu u kojoj je skupljeno previše toga, starog i novog, koja guta stvari bez kraja. Čudna mješavina koja pomalo podsjeća na Trešnjevku, više nego na Novi Zagreb; starinske ciglene kuće nizozemskog stila između tankih staklastih nebodera koji svijetle. Novi York bio je Novi Amsterdam. Ljudi su otvoreni i govore suviše glasno. Porcije hrane i kave prevelike su. Ljudi svih boja na ulici nalik su na špekule raznih boja i veličina u ladici Billyjeve tajne sobe. U zraku je čudna mješavina optimizma i hladnoće; mitska vjera u napredak miješa se s otuđenjem i dekadencijom. Avenija Lexington puna je šarenih zalogajnica u kojima možete kušati sve kuhinje i menije pod kapom nebeskom… no sve su one Fast Food, nešto prženo i nabacano, riža ili tijesto s dodatcima.
Prolazim pored dva antikvarijata, jedan je pred zatvaranjem. U divnoj neogotičkoj crkvi posvećenoj dominikanskim svecima sv. Vinku Fererskom i sv. Katarini Sijenskoj večernja je liturgija puna gregorijanskog pjeva. Crkva je načičkana mladima i sredovječnima svih boja. Zanimljivo, svi oni paze da u klupama sjede udaljeni jedni od drugih barem metar i pol, kao da je korona. Rukujem se sa starim fratrom i upoznajem Cris koja stanuje iza ugla. Isusovci su otvoreniji, kaže, ali ide na misu kod dominikanaca jer joj je blizu. „Ostavim mobitel kod kuće kako bih se mogla usredotočiti“, dodaje.
Razgovor s beskućnicom
Vraćajući se avenijom Lexington, prolazim pored beskućnice koja se skutrila uz jednu vežu. Sjetim se zagrebačkoga Billyja, Vesne Ribarić, pravnice u mirovini koja sa svojih nekoliko suradnika obilazi grad u potrazi za beskućnicima. Zna ih po imenu, kuda se kreću i koja im je životna priča. Pruža im hranu i toplu odjeću, a nastoji ih i potaknuti da odu k liječniku, okupaju se i dobiju sve na što po zakonu imaju pravo. Piše gradskoj vlasti da otvori dodatno prenoćište u centru grada, uzalud. Vraćam se i obraćam beskućnici; žena je to od pedesetak godina, izgleda čilo. Vedra i razgovorljiva, uz osmijeh zahvaljuje na novcu i želi mi ugodnu večer. Pitala sam svoga taksista, sikha iz indijske države Punjab, je li zadovoljan novim njujorškim gradonačelnikom Mamdanijem. Odmahuje glavom i kaže da je mnogošto obećao, a ništa ispunio.
Dom i svijet
S jedne strane, osjećam koliko je Hrvatska toplija i prisnija, Europa uopće, usprkos ljubaznosti i otvorenosti Amerikanaca. Sretna sam što živim u domaćem okružju stare Europe i žilave Hrvatske. Ne želim živjeti nigdje drugdje. Sretna sam što je kod nas sve relativno malo, po mjeri čovjeka. Ipak, osjećam se dobro ovdje, kao građanka svijeta, povezana sa svim tim ljudima koji su toliko različiti, a opet toliko međusobno slični.
Svijet je i velik i malen; izvan nas je i u nama. Ništa veliko nećemo pronaći izvan svoje svakodnevice. Čovjek bez identiteta uvijek je i svugdje jadan, a najviše kada uđe u sobu, legne na postelju i ugasi svjetlo. Suvremena je civilizacija bogati konglomerat svega i svačega, a istovremeno je pusta zemlja, s malo djece i malo Boga. Zemlja u kojoj ljudi nemaju za što živjeti i za što umrijeti, onkraj sitnih sjetilnih želja i udobnosti. Titanic koji tone. Pa ipak, uvijek je na neki način bilo tako, uvijek živimo u nekim posljednjih vremenima, kako je konstatirao Michael O’ Brien, pisac “Njujorške lude”. U svakom se gradu i na svakom Titanicu krije neki Billy i neko stablo, neka dobra luda i neki izvor života. Samo ga treba prepoznati. I njime postati.
New York nikada ne spava, kao ni vrag
New York nikada ne spava, kažu. A kažu da ni vrag nikada ne spava. I kao što je Jeffrey Epstein rekao da on nije vrag osobno, ali da ima dobro ogledalo, tako sam se i ja prepoznala u ogledalu “Njujorške lude”, Billyja Reverea. On je sve što jesam – i drago mi je da jesam – i sve ono što nisam, a htjela bih biti. Jurodivi, moderni Jona u Ninivi velegrada, nezgrapan i groteskan, brodolomac pun ožiljaka, neprilagođen i osjetljiv, koji zacijeljuje slomljeno.
