“Možeš li mi pokazati koliko vremena provodiš na mobitelu?” Često je to već treće pitanje koje klinički psiholog postavlja djetetu koje dolazi zbog migrena, anksioznosti ili depresivnih simptoma. Dijete otvori postavke i pokaže statistiku. U sobi tajac.
Šest, sedam ili osam sati na dan. Vikendom i dvanaest, a kliničari kažu da su sve češći i ekstremni slučajevi u kojima ekran svijetli dvadeset sati. Cijeli jedan paralelni život odvija se u malom uređaju koji dijete drži u dlanu.
Psiholog podiže pogled prema roditeljima: “A gdje ste vi za to vrijeme?” Znaju dobro koliko je važno postaviti neugodno pitanje na pravoj adresi, uz upozorenje da se takva prekomjerna izloženost ekranima može čitati i kao zanemarivanje djeteta.
Ali to su psiholozi. Politika kao politika, uvijek prvo pita gdje je država, pa je ovih dana politička stranka Možemo predložila zakonsko ograničenje pristupa društvenim mrežama za mlađe od petnaest godina. U posljednjih desetak godina eksplodirali su anksioznost i depresija, svaki četvrti adolescent u Hrvatskoj se samoozljeđuje, a oko 15 posto kaže da je barem jednom razmišljalo o suicidu. Djeca nam doista nisu dobro, kao što kaže zelena platforma. Problem jest stvaran, samo rješenje koje predlažu promašuje srž problema.
TikTok, Instagram ili Snapchat tek su najvidljiviji dio mnogo šireg digitalnog ekosustava. Gaming i streaming platforme, chatovi i privatne grupe funkcioniraju kao paralelni svjetovi. U njima mobiteli, poput crnih rupa, usisavaju djecu. U tim neopipljivim prostorima odvijaju se prijateljstva, sukobi, poniženja i seksualne ucjene. Kompromitirajuće fotografije šire se zatvorenim grupama kao požar. Gaming platforme uvode djecu u ekonomiju mikrotransakcija, nagrada i dopaminskih petlji koje su dizajnirane s istom logikom kao slot aparati u kockarnicama. To što im na zaslon guraju algoritmi nije sadržaj, riječ je o personaliziranom treningu mozga. Cilj treninga? Razvoj ovisničkih obrazaca.
Digitalna industrija ulaže milijarde dolara kako bi precizno razumjela ljudsku pažnju. Što se treba dogoditi u prvih nekoliko sekundi videa prije no što korisnik prstom produži dalje? To nije općenito pitanje. Za svakog od nas predviđaju koji će nam sadržaj izazvati bijes, koji zavist, a koji seksualnu znatiželju. Djeca, najlakša meta, spremna su do besvijesti ponavljati : “Još samo pet minuta.“ Pet minuta puta dvjesto na dan. To je ekonomija pažnje.
Njihov mozak još nije razvijen za samoregulaciju. Prefrontalni korteks, dio mozga odgovoran za kontrolu impulsa i dugoročno planiranje, razvija se sve do sredine dvadesetih godina, no usprkos tome djecu već u vrtićkoj dobi puštamo u digitalni kasino bez ikakvih zaštitnih mehanizama.
Zato zabrana društvenih mreža do petnaeste godine ne rješava gotovo ništa. Nema dovoljno kreativnog zakona koji bi predvidio sve moguće zaobilaznice. Nove aplikacije ionako niču kao gljive, a lažne profile teško je pratiti. Tehnološki sustav uvijek je korak ispred zakona, a odrasli su uvijek korak iza vlastite djece.
“Zašto ne oduzmete djetetu mobitel?”, rezignirano pita psiholog, znajući pritom da je lakše postaviti pitanje nego živjeti s njegovim posljedicama. Osjeća svu težinu života prosječnog roditelja koji ostavlja kosti na poslu ne bi li prehranio dijete, a onda na kraju dana za njega više nema vremena. Teško je suočiti se s činjenicom da je pametni telefon postao stalni produžetak dječjeg živčanog sustava. Da živi s djetetom koje nije ovdje, opčinjeno svjetlećom napravom koja sporost stvarnosti čini podnošljivom. Ne kaže se uzalud da je čovjek bio slobodan onda kada je telefon bio vezan žicom.
Uređaj koji nikada ne šuti. Stalno nudi novu stimulaciju. I ubija čudesan prostor u kojem nastaje unutarnji život, dobru staru dosadu, najstariji katalizator mašte i sanjarenja. U najobičnijoj tišini oduvijek su se rađala pitanja o smislu, identitetu, prijateljstvu i ljubavi. U tišini su dolazili i odgovori. Zašto im, dakle, ne oduzmemo pametne telefone? Što dijete ranije dobije smartphone, to su veći izgledi za loše mentalno zdravlje. Dobiju li mobitel s 13 godina ili ranije, šanse za suicidalne misli i sklonost samoozljeđivanju eksponencijalno rastu. Teško je shvatiti kako je uopće postalo normalno da prvašić nosi u džepu uređaj s više procesorske snage od računala koja su vodila prve svemirske misije. Činilo se da smo na pragu civilizacijske spoznaje da nije svaka tehnologija za svaku dob. Umjesto toga, zaključili smo da nije svaka tehnologija za svako mjesto, pa su uvedene zabrane pametnih telefona u školama.
Svi gledamo ista zastrašujuća istraživanja, no i vladajućima i oporbi manjka hrabrosti predložiti ono čemu sva znanost govori u prilog: potpuna zabrana pametnih telefona djeci do 13. godine. To ne znači da će biti trajno nedostupni svojim helikopter roditeljima, dovoljna je jednostavna zamjena pametnih telefona glupima, ili ako hoćete, povratak kultne Nokie 3310 na velika vrata. Tek nakon toga ima smisla daljnje ograničavanje društvenih mreža do punoljetnosti. Dok to ne predloži politika, predlagat će psihoterapeuti nemoćnim roditeljima koji dođu na obradu s djecom nakon što ih proždre virtualni svijet. I ponavljaju im neumorno: oporavite odnos. Pametni telefon ne smije postati zamjena za prisutnost. Djeci treba pogled, razgovor, zajedničko dosađivanje, vrijeme koje nema nikakvu svrhu osim bliskosti. Prostor za čovjeka i prostor za Boga. Ako cijelo djetinjstvo prođe između dva ekrana, ostaje praznina koju nijedan algoritam ne može ispuniti. Ta istina vrijedi i za male i za velike. Ali djeca to ne mogu naučiti sama. Moraju prvo vidjeti odrasle koji se ne boje ostati u tišini, sami sa svojim mislima.
