Postoji jedna vrsta političke fantazije koja se u Hrvatskoj redovito vraća, poput sezonske alergije. Ukidanje vjeronauka u školama nedosanjani je san najrevnijih među ljevičarima, a utonuli su u njega ponovno nakon zavodljivih naslova o ukidanju vjeronauka u naprednoj Finskoj.
Manje im je bitno to što Finska zapravo ne ukida vjeronauk, već razmatra reformu religijskog obrazovanja kako bi riješila problem u koji se davno sama uvalila. Broj djece imigranata toliko je porastao da je nemoguće pokriti posebnu nastavu za svaku denominaciju koja se pojavila. Luterani, katolici, pravoslavci, muslimani, Židovi, pa čak i 479 Krišninih sljedbenika u Finskoj imaju pravo na vlastiti školski sat. Dovoljno je da se u općini prijave barem tri učenika iste vjere. Plemenita ideja o uključivosti razvila je sustav koji sada puca pod teretom vlastite sveobuhvatnosti. I Hrvatska bi, kažu dežurni obrtači teza, trebala razmisliti o ukidanju vjeronauka. Hrvatska, kojoj je Finska u svakom pogledu puno dalje od Vatikana.
Tri četvrtine deklariranih katolika na stranu, svatko tko zagovara tu tezu, a ne spomene ugovore sa Svetom Stolicom, ili ne zna što govori ili svjesno preskače ključni korak. Jer jedini put za micanje katoličkog vjeronauka iz škola vodi kroz formalnu reviziju ili raskid vatikanskih ugovora. Međunarodni ugovori ne mijenjaju se jednostrano niti preko noći. I u svakoj verziji potez nosi ozbiljne političke posljedice. Nijedna vlada to dosad nije ni pokušala. Bila je to ne-tema i za tadašnjeg premijera Zorana Milanovića kada se 2012. uputio Benediktu XVI. u Rim. “Što je potpisano, potpisano je”, izjavio je po povratku i srušio snješka dijelu vlastite biračke baze.
Tko će, ako ne Zoran? Reviziju tih ugovora najavljivao je 2017. njegov nemušti nasljednik na čelu SDP-a. Taj isti Davor Bernardić osam godina kasnije, usred lokalne kampanje, diskretno je snimljen kako stoji u redu za pričest.
Štafetu je u međuvremenu preuzela Anka Mrak Taritaš. 2023. uspjela je izboriti saborsku raspravu o reviziji Ugovora, uz podršku zastupnika SDP-a, Možemo i ostatka šireg lijevo-liberalnog kruga. Vladajući su to odbili bez puno objašnjenja i ulaženja u detalje. Nije im prošlo, no ljevica naizgled ne odustaje.
Da im je i zrno vjere u školama vječiti trn u oku demonstrirali su i kod izbora nove pravobraniteljice za djecu. Zastupnice SDP-a i GLAS-a stale su u obranu roditelja koji se Uredu pravobraniteljice žale zbog dolaska svetog Nikole u škole i božićnih priredbi. Jedna od kandidatkinja, Alma Rovis Brandić, maestralno ih je poklopila rečenicom: “Ne vidim da ikome smeta kad im dar za djecu i božićnica sjednu na račun.”
Svejedno ih boli silan novac koji se iz džepova nevjernika, poreznih obveznika, slijeva Katoličkoj Crkvi. Zašto bi plaćali usluge koje ne koriste? Pa kad bi se uhvatili revizije ugovora, valjalo bi uz vjeronauk riješiti i financijska pitanja. Argument je uvijek isti: odvojenost države i Crkve. Problem nastaje kad se od sekularnosti napravi sredstvo za čišćenje. Sve što nosi religijski trag proglašava se viškom, dok se druge vrijednosti bez problema guraju kroz institucije. Odvojenost Crkve i države i selektivno uklanjanje Crkve nisu isto.
Uspiju li osvojiti vlast za dvije godine, a u to su uvjereni dok si pjevaju “Unstoppable”, vatikanski će ugovori brzo ponovno postati ne-tema. Razlog nije kukavičluk, mada ga ne nedostaje. To je ona točka u kojoj se ideologija sudara s matematikom izbora. A matematika uvijek pobijedi.
Svjesni su svi u političkoj areni da bi svaki pokušaj raskida ugovora odmah bio protumačen kao napad na vjeru i Crkvu, a tu bitku nitko tko želi vladati Hrvatskom ne može dobiti. Zato, umjesto da jurišaju na Rim s papirima, niskoprofilno se dodvoravaju liberalnijem dijelu katoličke pastve. Nanjušili su priliku kad su vidjeli podjele unutar vjernog stada koje su izazvale molitve na trgovima. Na velikom stranačkom skupu šef najveće oporbene stranke Siniša Hajdaš Dončić zazvao je ratnim pokličem sve razumne vjernike u SDP-u da se suprotstave klerofašizaciji društva. Koordinatorica Možemo, Sandra Benčić, odlučila se za sofisticiraniji pristup. Nadbiskupa Matu Uzinića, koji se nije libio kritizirati molitelje na trgovima, naziva glasom koji je Crkvi jako potreban.
Nabraja zatim u intervjuima sve svete ljude koje je ikada vidjela, poput fra Bonaventure Dude i don Branka Sbutega. Najviše ju je, kaže, oblikovao njezin prastric Franjo, svećenik kojem nije nimalo smetalo što ona ne ide u Crkvu.
Crkva bez zahtjeva, vjera bez obveza. Fantastično političko pozicioniranje koje nastavlja inflaciju individualnih istina. Zato se istodobno može zazivati ukidanje vjeronauka i citirati crkvene autoritete. Djeluje kao kontradikcija, zapravo je strategija.
SDP-ovac i Možemovka usklađenim porukama ciljaju deklarirane vjernike koji žele zadržati osjećaj pripadnosti bez da im ta pripadnost išta mijenja u životu. To je najveći prostor u kojem se danas vodi politička borba. Ne između vjere i ateizma, nego između zahtjevne i komforne verzije iste vjere.
Vjera je, međutim, potpuno drugačiji poziv. Traži učenje, promišljanje, suočavanje s pitanjima koja ne nestaju kad izađemo iz crkve. Zato vjeronauk i postoji. To je jedno od rijetkih mjesta gdje dijete prvi put ozbiljno susretne pitanje dobra i zla. Gdje shvati da sloboda nije raditi što želiš, već znati zašto nešto ne želiš učiniti. To je jedini sat na kojem će čuti da osobni izbori ostavljaju posljedice na duši. Samo na vjeronauku se djeci još uvijek smije reći: postoji istina koja te nadilazi i vrijedi je tražiti.
