Opet je neka budala imala pune ruke posla. Jer nečije su ruke ispisale uvredljive grafite na gradilištu Islamskog centra na zadarskoj periferiji. „Smrt islamu, „Alah ne postoji“, „ZDS“, „Ante Pavelić“ osvanulo je crnom bojom na dasci za „šalovanje“ u vrijeme ramazanskih blagdana. Opasno, uvredljivo i prilično glupo od onoga tko je to učinio. Dakako, još se ne zna tko bi to mogao biti, jer policija tek istražuje slučaj. Ako su to bili neki klinci, onda bi im trebalo dobro isprašiti tur i poslati ih na edukaciju o međureligijskom suživotu, a ako je neki olinjali udbaš, onda će mu se, kao i ostalim grafopiscima iz toga miljea, teško ući u trag. Osim ako nije toliko glup da su mu na prstima ostali tragovi crne boje.
Kome je do remećenja skladnih odnosa danas s islamom u hrvatskom društvu u ovome trenu? Možda onima koji zagledani u turbulentna zbivanja na Bliskom istoku vide priliku za stvaranje nemira i na našim područjima. Svakako ne Islamskoj zajednici i hrvatskoj politici, društvu i javnosti, koji ustraju u izgradnji više nego dobrih odnosa. Zanimljivo je kako se ovaj incident dogodio točno mjesec dana uoči 110. obljetnice institucionalnog priznavanja islama u Hrvatskoj. Naime, 27. travnja 1916. je „statusna prekretnica“ za islam u Hrvatskoj, jer ondašnji Državni sabor izglasava zakon o priznanju islama i uvrštava islam kao ravnopravnu religiju u hrvatskome društvu. „Od tada pa do danas organizirana Islamska zajednica uspjela je opstati i izgrađivati sebe, svoje organizacijske oblike kako bi služila zajednici muslimana i bila konstruktivan čimbenik ovoga društva. Prolazila je i mnoge poteškoće, ali zahvaljujući mudrosti, umijeću i vještinama vođenja ljudi koji su je gradili izrasla je u renomiranu zajednicu, vidljivu i prepoznatu kako u zemlji tako i diljem svijeta“, kazao je muftija Aziz ef. Hasanović u bajramskoj hutbi (propovijedi) prošloga tjedna.
U tih 110 godina odnosi islama i Hrvatske u stalnom su usponu. Bilo je kušnji, dakako, osobito u vremenima posljednjega rata, kada su se u BiH sukobile muslimanska i hrvatska vojska, no ni tada, kao ni sada u turbulentnim političkim prilikama u BiH, to nema gotovo nikakva utjecaja na odnose u Hrvatskoj. Štoviše, pod ovim nebom iznjedren je suživot koji se rado naziva „hrvatskim modelom islama“, koji ne počiva ni na asimilaciji ni na getoizaciji muslimanske manjine, nego na njezinoj integraciji u društvo. Odnosno, s jedne strane pojedinac i zajednica prihvaćaju društvene norme i standarde, a društvo zauzvrat priznaje puni integritet i zajednice i pojedinca.
Zahvaljujući tome, ovakve provokacije poput najaktualnije zadarske neće imati plodnoga tla za koje će se uhvatiti. Premda mogu biti opasne u ova opasna vremena i svatko tko se odlučio poigrati vatrom, iz gluposti ili zla plana, morat će jednoga dana također stati pred Božje lice. Ako ne zbog ičega drugoga ono zbog činjenice da je ničim izazvan vrijeđao i omalovažavao drugoga zbog njegove religije i vjerske opredijeljenosti.
A glupost? Pa ona se otkriva u spominjanju „ZDS-a“ i „Ante Pavelića“. Naime, podsjetilo me to na jednu zgodu prije više godina u jednoj staroj zagrebačkoj muslimanskoj obitelji, koja se zatekla u susjedskoj svađi. Pa kad nakon izmijenjenih uvredljivih riječi, susjedi više nisu znali kako bi ih ponizili, zaprijetili su im da će vidjeti s kime imaju posla, jer su oni – ustaše. E tek je to raspalilo ovu muslimansku familiju: „Oni će nama da su ustaše, balavci jedni! Nama su u ustašama bili svi odreda! I dedo i tada i amidža…“
Tako da je nekad bolje ne prijetiti ustašama, jer je onaj koga „vrijeđate“ možda veći „ustaša“ od vas. Odnosno, susjed Musliman može biti veći Hrvat od Hrvata koji se busa u prsa.
