Milko Valent je poluslijep, često gladan i piše noću. Rekla nam je to jedina članica žirija koja nije pristala na službeno posipanje pepelom nakon što mu je oduzeta nagrade. Stajale su ga njegove “skandalozne izjave”, kako ih je opisala ministrica kulture, poput one da globalno neobrazovano društvo osuđuje pedofiliju, posve prirodnu seksualnu orijentaciju.
Valent je u jednome u pravu. Pedofilija je prisutna od pamtivijeka i nismo se prema toj pojavi uvijek isto odnosili. U antičkoj Grčkoj pederastija je bila institucionalizirana. Odrasli muškarac i dječak u odnosu koji se eufemistički zvao mentorstvom, ni Rim nije bio mnogo drugačiji. Srednjovjekovni običaji isporučivali bi starcima u bračne ložnice djevojčice od jedva punih dvanaest godina. Osmansko carstvo, europske kraljevske kuće, indijski potkontinent, svuda isti obrazac: dječje tijelo na milost i nemilost odraslih.
Pedofilija i dalje živi kao norma utkana u bračno pravo u Jemenu i Bangladešu, gdje se udaju djevojčice mlađe od četrnaest. Valent to navodi kao argument, ali to je tek opis. Opis zla koje traje. I dok se prosječan građanin demokratske zemlje pita kako to zlo spriječiti, dio umjetničkih i znanstvenih krugova gleda kako to zlo opravdati.
Tu prkosno stoji Valent i svi oni koji ga brane od imaginarnih lomača i cancel kulture. “Spalite onda i De Sadea, licemjeri”, poručuje nam članica žirija. Bolji primjer nije mogla dati. De Sadea su proglašavali luđakom, zatvarali ga. Nitko mu nije davao književne nagrade uz objašnjenje da ima “živu žilu talenta” i da je “jedinstven čudak koji izumire.” Da, bilo je jezivih čudaka i prije Valenta, ali malo tko je javno slavio čistu sladostrast s kojom opisuje silovanje djevojčice, bez ikakve etičke napetosti i moralne dvojbe. Što je pisac htio reći razumiju samo veleumni i načitani, tvrde članica žirija i književnik kojem stalno netko prijeti. Lavovski brane svoje profinjene estetske kriterije i umjetničku slobodu najslavljenijeg odvjetnika pedofilije. A on je, ne zaboravimo, poluslijep, često gladan i piše noću.
To je rečenica ima nemoguću misiju probuditi empatiju onog neobrazovanog puka prema čovjeku koji bestidno zagovara pedofilju. Nešto slično već godinama pokušava postići dio znanstvene zajednice. Stigmatizirajuću riječ pedofil trebalo bi, kaže znanost, zamijeniti kraticom MAP (minor attracted person), oznakom za osobe koje privlače maloljetnici. Teorija glasi otprilike ovako: ako ćemo ih manje stigmatizirati, manje će djece silovati. U tom svjetlu, dječja pornografija gleda se kao terapijsko pomagalo. Izuzetno koristan resurs koji treba čim prije dekriminalizirati, ako pitate nesuđenog slavodobitnika Goranovog proljeća. Ne vidi on problem u tome kako dječja pornografija nastaje, ipak je to za njega posve prirodna pojava. Trebalo bi, dakle, skrenuti pozornost sa patnje djeteta na patnju zlostavljača djece. Sličan manevar vidjeli smo na nesretnoj naslovnici Glorije. Zasjalo je paćeno lice serijskog zlostavljača žena Davora Matanića i njegova tužna priča o borbi s porocima i demonima prošlosti. Zanimljivo je da su i Matanić i Valent otkazani nemalom zaslugom queer aktivista koji su u kamen uklesali liniju razgraničenja između silovatelja i pedofila s jedne strane i seksualnih orijentacija i identiteta s druge. Uvjet je pristanak. I to im je ujedno glavna obrana od upornih pokušaja konzervativaca da pedofiju i homoseksualnost strpaju u isti koš. Kategorički odbijaju slovo “P” u svojoj bogatoj abecedi, pa svaku ideju iz vlastitih redova o takvom proširenju lepeze duginih boja sasjeku u korijenu. A kako su ti redovi duboko isprepleteni s umjetničkim i znanstvenim krugovima, teška je dvojba mogu li istodobno očuvati točke razgraničenja i empatizirati s pedofilima. Barem onima koji nisu počinitelji. Još.
Inzistiranje na pristanku, koji djeca dokazano ne mogu dati, nije izum liberalnih demokracija. Ideja da odnos pretpostavlja slobodan odgovor druge strane duboko je ukorijenjena u kršćanskoj misli. Bog ne uzima, ne nameće se, ne ulazi silom. Čeka fiat, čovjekovo “da” svome planu s njim. Bez slobode tog odgovora odnosa nema, postoji samo prisila.
Crkva koja naučava tu istinu postala je globalni sinonim za zataškavanje pedofilije. Mnogo još vode mora proći ispod Anđeoskog mosta prije no što se Vatikan opere od te ljage. Malo tko vidi koliko se trude očistiti redove od onih koji su vodili malene k sebi, a ne k Isusu. Stari grijesi savršen su alat za književne autoritete da lako odbace svako ultrakatoličko zgražanje nad Valentovim opscenim stihovima. Ali kad isto to zgražanje dođe iz queer zajednice, uši se naćule. Književni krugovi odjednom su “prisiljeni” oduzeti “Proljeće” višestrukom eruditu pervertitu. Logičan sljedeći korak bio bi provjeriti je li pohranio koji od onih korisnih resursa za pedofile. To je posao za policiju, a legislativa po tom pitanju globalno postaje neumoljiva. Dobna granica pristanka se diže, a definicije digitalnih oblika zlostavljanja su sve šire. Velika Britanija, Poljska i više američkih saveznih država kemijski kastrira sve koje pušta na slobodu nakon što su odležali kaznu zbog zlostavljanja djece. Louisiana se nedavno okrenula kirurškoj kastraciji, a Kina je uvela i smrtnu kaznu za silovatelje djece.
“Jadno, tužno, ružno” rekao bi na to Valent o “neobrazovanom svjetskom puku”. Ono što taj neobrazovani puk vidi, a javni zagovornik pedofilije ne, trajne su i neizbrisive posljedice koje ta “prirodna pojava” ostavlja na mladim životima. Neobrazovani puk zna da im je prva zadaća zaštititi djecu od predatora. Prirodan je to instinkt, gotovo životinjski.
