I ovog Uskrsa za blagdanskim stolom mnogi potiskuju ono što se u njima doista zbiva. Klimnut će glavom na čestitke, kurtoazno pojesti šunku i francusku, nevoljko s kauča odgledati prijenos mise. Duboko u sebi i najpristojniji među njima malo se podsmjehuju. Kako odrasli, obrazovani ljudi doista mogu vjerovati u to da je čovjek ustao iz groba? Objektivno, cijela je priča sablažnjiva za razum. Uskrsnuće je točka u kojoj religija, po njihovu sudu, definitivno prelazi u ludost.
Smrt je smrt, grob je grob, tijelo se raspada i priča završava ondje gdje biologija kaže da završava. Za nju je uskrsnuće gotovo uvredljivo nasilje nad stvarnošću. To je racionalna nevjera, a nije sama za blagdanskim stolom.
Preko puta nje sjedi ranjena nevjera. Ona ne ismijava toliko koliko zavidi. Voljela bi da je Uskrs istinit, ali previše je tog sahranila da bi si dopustila vjerovati. U njoj je previše rana i razočaranja, previše grobova. Ne koluta očima, ali guši u sebi strahove i bijes. Nadu više od svega.
Uz njih je i komotna nevjera, možda i najživopisnija za stolom. Uskrs svjesno drži na sigurnoj distanci. Osjeća da se tu krije istina, ali zna i što bi se dogodilo kad bi joj se približila. Pola laži u koje samu sebe godinama uvjerava palo bi u vodu. Jer uskrsli Krist za nju je živi sud nad njezinim racionalizacijama, kukavičlucima i odgađanjima. Komotnoj nevjeri Uskrs nije toliko nelogičan koliko je opasan. Previše traži.
Zveckaju vilice, kuckaju čaše. Racionalna nevjera reže šunku i mrmlja sebi u bradu dok traje prijenos mise. Ranjena nevjera tupo gleda u plamen svijeće, a komotna se uvijek najglasnije šali i najbrže mijenja temu čim razgovor postane ozbiljan. Ponekad su to tri različite osobe. Ponekad su sve tri u istom čovjeku.
Nešto u toj uskrsnoj priči svaka od njih ipak prepoznaje. Ne nužno prazan grob ili uskrslog Krista, ali prepoznaje obrazac. Najprije uvijek lom, Veliki petak. Raspad svijeta kakav poznajemo i umiranje iznutra, bolno poznati dio ljudskog iskustva. Bliska je i šutnja Velike subote. Ona teška i razvučena međufaza u kojoj više nisi ono što si bio, a još nisi postao ono što bi mogao biti. Tek onda odvaljen kamen s grobnice i mogućnost novog života. Čovjek može živjeti s tom metaforom. Teže je prihvatiti da je skandal nade zvan Uskrs stvarni događaj.
Za stolom s tri nevjere sjede i dvije vjere. Ne zamjeraju nevjerama. Pa ni oni koji su uz Isusa stajali nisu odmah povjerovali. Magdalena je mislila da je vrtlar, Toma je tražio rupe od čavala. Povjerovati nikad nije bilo pitanje dovoljno jakih dokaza, nego dovoljno hrabrog pristanka.
A dvije vjere su pristale. Ne odbacuju zakone prirode, ali pristaju vjerovati da je svijet koji vide tek fragment svega što postoji. Stvarnost nije samo ono što se može izmjeriti, kažu. Jedna ispod glasa, gotovo ispričavajući se, a druga bez zadrške, pa makar i platila cijenu.
Po tome ih i razlikujemo. Komforna vjera o onome što joj Uskrs doista znači nerado govori. Ne laže, samo se ne izlaže. Čemu kvariti blagdansko raspoloženje objašnjavanjem tajne križa. Čupavi pilići i krpeni zečići ionako bolje izgledaju pokraj zdjele s rotkvicama. Zašto bi trpjela podsmijeh i sitno šikaniranje triju nevjera kad ne mora. Takva vjera neće zanijekati Krista, ali ga neće baš ni preglasno priznati.
Pomalo razočarano gleda ih peta za stolom, vjera koja je spremna platiti cijenu. “Ja Uskrs drugačije vidim”, reći će mirno. Tri nevjere na trenutak će zastati. Manje zbog stava, a više zbog tona. Zvuči kao da nema kome što dokazivati. Ne govori mnogo, ali govori cijela. I ne sklanja križ iz razgovora samo zato što nekome kvari apetit.
Udobno im je svima za ovim stolom, gdje je podozriv pogled najveća cijena za izgovorenu rečenicu – Krist je živ.
Dvije vjere, dok su prije objeda išle na posvetu uskršnjih košarica, strepile su tek hoće li im djeca biti nestašna na misi. Nisu se pitale hoće li im ih netko istrgnuti iz ruke. Klečale su iz poniznosti, dok u isto vrijeme nekoliko tisuća kilometara južnije, u nigerijskim crkvama, vjernici kleče jer im je netko prislonio oružje uz glavu. Miris baruta prečesto nadjača tamjan, a vriskovi su glasniji od orgulja. Umrijeti zbog Krista gola je statistika i svakodnevna mogućnost ondje gdje je samo u 21. stoljeću ubijeno više od 60 tisuća ljudi. A Nigerija je tek sedma na popisu zemalja opasnih za kršćane.
U mnogim državama s tog popisa svaki je dan Veliki petak. Zapad za to vrijeme živi svoju sivu, razvučenu Veliku subotu. Za našim stolom čovjek ne pati aktivno, ali visi. Izgubio je stare koordinate. Ostao je bez velikih uvjerenja i bez sigurnih odnosa, preranjеn da bi vjerovao, preponosan da bi kleknuo. Sve razumije, ali ni za što ne bi umro.
Ovdje nema velikih javnih progona. Vjeru se ne razapinje nasilno, samo je stavljena u sekularni lonac na laganu vatru. Krčka se dugo poput temeljca, sve dok se potpuno ne reducira na blagdanske običaje i fotografije za obiteljski album. Dugoročno manje nasilna i daleko učinkovitija strategija. Zapad možda i nije toliko sekularan koliko je prazan. Više od vjere nedostaje sposobnost da se išta doživi kao sveto. Stol je posložen, ali ne i posvećen.
Zveckaju vilice i kuckaju čaše, posuđe kreće na pranje. Pet ih je bilo za stolom, samo jedna od njih doživjela je Uskrs. Smješka se dok se ostale razilaze, noseći sa sobom sve kompromise koje su sklopile s vlastitim životom. U glavi joj je slika učenika koji su bježali kroz maslinike. Uskrsli ih je pronašao u strahu, iza zaključanih vrata. Stvarno je neumorna ta uskrsna nada.
