Kako ste završili u vatikanskim diplomatskim vodama?
Dok sam bio student kanonskog prava na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, tadašnji me moj biskup, sada blagopokojni, mons. Pavao Žanić, zadužen za Crkvu u Hercegovini, pitao bih li prihvatio diplomatsku službu Svete Stolice. Imajući na umu svoje mladomisničko geslo: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju Tvoju“ (Ps 40,8), rekao sam biskupu da u Crkvi prihvaćam svaku službu kojoj se po odluci viših poglavara vrši volja Božja u mome životu. Tako sam poslan na Papinsku Crkvenu Akademiju, gdje sam u lipnju 1993. završio studij kanonskoga prava s obranjenom tezom: „Sloboda vjere u Hrvatskoj od 1945. i utjecaj međunarodnoga prava“. Istodobno morao sam pratiti još nekoliko predmeta posebna studija i položiti ispite da bih mogao započeti rad u nuncijaturama kamo me Sveta Stolica pošalje.
Rođeni ste u Kanadi, a podrijetlom iz Hercegovine. Kako je izgledalo vaše odrastanje i odluka za svećenički poziv, osobito utjecaj lika i djela bl. kardinala Stepinca?
Premda sam rođen u Kanadi, volim reći da sam iz hrvatske katoličke obitelji, da sam hrvatski Kanađanin, jer sam preko roditelja primio hrvatsko ime i jezik, a rođenjem postao državljanin Kanade. Mnogi mladi moje generacije iz naših hrvatskih obitelji u Kanadi odgojeni su u tom duhu i povezani su s našim hrvatskim župama gdje se mise i ostali sakramenti slave na materinskom jeziku. To je slučaj i sa mnom. Primio sam svete sakramente u našim župama. Osim prakse hrvatskoga govora u obitelji, pohađao sam subotnju školu hrvatskoga jezika, bio član skupine mladih i hrvatskoga studentskog saveza, sve što je povezivalo nas u vjeri i hrvatskom duhu i identitetu. Zahvaljujući djelovanju hrvatskih župa po Kanadi koje su duhovni i kulturni centri okupljanja našega hrvatskoga naroda, mnogi stariji koji su se doselili, a i mlađi naraštaji koji su se ondje rodili, osjećaju se kao da su u Domovini, prema tome kao dio naše Crkve u Hrvata. Kada sam u odrasloj dobi osjetio Božji zov, onda sam razmišljao i molio se Bogu po zagovoru našega velikoga blaženika kardinala Alojzija Stepinca, da mi pokaže put u život. I sam je blaženik čak osam godina, od 1916. do 1924., razmišljao o svome životnom pozivu, dok nije 1924. opredijelio se za svećeništvo. Stepinčev svetački život, njegova hrabrost i karakter u suočavanju s vrlo teškim nevoljama tadašnjeg vremena, s predratnom karađorđevskom diktaturom, s ratnim totalitarnim fašizmom i nacizmom, i s poratnim jednoumnim komunizmom te njegova nepokolebljiva vjernost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, meni su bile veliki poticaj i nadahnuće na putu prema svećeničkom pozivu. Hvala mu!
Imate li i danas kontakte s Hercegovinom, uspijete li doći u djedovinu?
Iako sam po službenim dužnostima često izvan Domovine, nastojim održavati veze s rodbinom, prijateljima, kolegama svećenicima i biskupima diljem Lijepe naše kao i Bosne i Hercegovine. Također nastojim doći svake godine u posjet da se ne zaboravimo.
Pratite li zbivanja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH?
Zahvaljujući sredstvima društvenog priopćavana danas je mnogo lakše nego li u prošlosti pratiti zbivanja naše Crkve u Hrvata u Domovini i diljem svijeta. Raduje me prava sloga gdje god ona bila, a žalosti me nesloga i razdor.
Na globalnoj razini Crkva je u prilično turbulentnoj fazi i kroz sinodalni put traži zajedništvo i odgovore na pitanja zajedno sa suvremenim svijetom.
Cilj sadašnjega sinodalnog procesa jest pružiti priliku cijelom Božjem narodu da, ustrajan u Crkvi kojoj je na srcu jedinstvo, svetost i apostolstvo, zajedno razluči kako postići da bude ujedno i sinodalan, s većim posvješćenjem i svojih obveza i prava. Temeljno pitanje koje potiče i vodi cijeli ovaj proces jest: kako ovaj zajednički hod omogućuje Crkvi da naviješta evanđelje u skladu s povjerenim joj poslanjem, svatko prema primljenu daru? I na što nas Duh poziva kako bismo rasli kao sinodalna Crkva? Taj proces zahtijeva dosta vremena za molitvu, razmišljanje i međusobni dijalog, i prošao je prvu fazu koja se nastavlja u listopadu ove godine.
Kako pomiriti aktualne zahtjeve svijeta koji su snažno obilježeni pritiskom tzv. rodne ideologije i crkvenog učenja, koje se ne može mijenjati od danas do sutra?
Pozvani smo kao zajednica vjernika koja ispovijeda vjeru u trojedinoga Boga te u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, stalno raditi na našem posvećenju, tj. našem hodu prema svetosti života kako nas uči Kristovo Evanđelje i nauk Crkve. Bog je naš Stvoritelj i Spasitelj. On je postavio naravne zakone koje mi ne smijemo izigravati. Ako se narav ne poštuje, onda se osvećuje. Naše je poslanje dakle, postojano raditi oko toga da budemo pomireni s Bogom, ispovijedajući svoje grijehe koje nismo smjeli počiniti i kajući za propušteno dobro, da živimo u milosti Božjoj ravnajući se prema deset zapovijedi Božjih, te Kristovoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što se ne može mijenjati ni pod kakvim uvjetima. Svjedočiti životom Božje zahtjeve mijenja ne samo nas nabolje nego ujedno posvećuje i preobražava svijet.
Bili ste nuncij i u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom. Kako iz vaše perspektive promatrate dijalog s islamom?
Dijalog s islamskim zajednicama je prilično složen, jer postoje velike razlike među državama s islamskom većinom i u okviru njih samih. Neke su zemlje prilično otvorene dijalogu s kršćanskim crkvenim zajednicama i nastoje izići ususret njihovim potrebama, npr. dopuštanjem izgradnje crkava i katoličkih škola. Druge su još uvijek zatvorene takvim zahtjevima ili dopuštaju ograničeno djelovanje u svojim zemljama, a istodobno traže od svih stranaca obvezno poštovanje svojih zakona i odredaba. Postoji pak nada da će s razvojem demokracije u svijetu i stalnim i strpljivim međuvjerskim dijalogom, koji mora biti utemeljen na istini, pravdi i međusobnu uvažavanju, doći vrijeme kada se nećemo više bojati ili gajiti određene sumnje jednih prema drugima nego živjeti kao dobri susjedi.
