Katarina je rođena u Sijeni, 25. ožujka 1347. kao 24. kći Giacoma Benincase, skromnog bojara. Sa šest godina doživjela je viđenje, koje je zauvijek odredilo njezinu sudbinu: ukazao joj se Krist odjeven u papinsku odoru i pozvao je da ga slijedi. Kao sedmogodišnjakinja u nazočnosti Gospe, mistično se zaručila s Kristom. Da to nije bio tek djetinji san, već odabir života po nadahnuću Duha Svetoga, potvrdilo se u njezinoj 12. godini kada se usprotivila braku što joj ga je, prema običajima onoga vremena, majka bila ugovorila. Kako bi pokazala svoju odlučnost, odsjekla si je kosu i glavu prekrila velom. Majka joj je, razljućena njezinim odbijanjem, strgnula veo i zaprijetila kako će joj kosa narasti i kako će se udati.
Bio je to početak duga i silovita “odmjeravanja snaga” između majke i kćeri. Naposljetku je pobijedila Katarina. Utješena viđenjem Sv. Dominika, koji joj je navijestio skori kraj nevolja, jednoga je dana roditeljima obznanila neopozivu odluku da će se zatvoriti u samostan, te je kratko nakon toga, nakon što je njihov otpor oslabio, odjenula habit.
Katarina je gotovo smjesta prigrlila kontemplativni život, koji se sastojao od molitve, razmatranja i mistične akseze, popraćen djelima milosrđa – brinući se o pacijentima bolnice, kao i oboljelima od gube u prebivalištu Sv. Lovre.
Kasnije ju je pogled na grad i njegove frakcije u neprestanu međusobnu sukobu, kao i na razdijeljenu i korumpiranu Crkvu, naveo postati zagovornicom mira i dubokih reformi. Tada je stala oko sebe okupljenim učenicima diktirati pisma puna ljubavi, sućuti, ali i žarkih poziva na mir i pomirenje….Ona su bila upućena kralju, plemićima i moćnicima, prelatima, sucima, ali i “običnim” očevima obitelji. “Pišem u Predragocjenoj Krvi Kristovoj”, govorila je.
Njena pisma su stigla čak i do Pape (kojega je nazivala ‘blagim Kristom na zemlji’), a koji je u to vrijeme stolovao u Avignonu. U njima je ona – žena – poticala Svetog Oca da bude srčan te privede kraju predugo izgnanstvo i vrati se u Rim.
Neki su, međutim, smatrali kako je ova redovnica svojim uplitanjem prevršila mjeru, te je 1374., bila primorana opravdati se pred glavnim kapitulom dominikanaca, sazvanim u Firenci. No, ti su je hvalevrijedni redovnici oslobodili optužbi te su je ohrabrili da pojača svoj apostolat, pod vodstvom fra Rajmunda iz Capue.
Utješena odobravanjem i poštovanjem svojih poglavara, Katarina se s još većom odvažnošću dala na posao, slijedeći svoja dva ideala: uspostavljanje mira u zemlji i pročišćenje Crkve, “velikoga mosta nad svijetom” preko kojega svi mogu prijeći sa zemlje na nebo.
Godine 1375., pokušala je u Pisi nagovoriti vojskovođu Ivana Acuta na sudjelovanje u križarskoj vojni. Iduće se godine našla u Lucci, kako bi gradske starješine nagovorila da ne pristaju uz savez protiv Pape. Potom je otišla u francuski Avignon, kako bi ishodila mir između Svetog Oca i grada Firence. U tome nije uspjela, te je – s političkoga gledišta- pretrpjela poraz, ali je zato postigla nešto posve nenadano: uspjela je uvjeriti papu Grgura XI., da napusti nedolično sjedište u Avignonu i vrati se u Rim.
Godine 1378. pokušavajući umiriti, tko zna koje po redu nemire u Firenci, zamalo je izgubila život. Nad kršćanskim je zajednicama pak u to vrijeme visjela prijeteća pogibao raskola. Urban VI., koji je naslijedio Grgura XI., pozvao je Katarinu u Rim i zamolio ju da se svojim duhovnim autoritetom založi kako do toga ne bi došlo. Svetica se svim snagama borila kako bi postigla cilj. Pisala je pisma onima koji su doveli u pitanje jedinstvo Crkve – napose Francuzima – postavivši antipapu u odnosu na Urbana VI., Klementa VII., koji je obitavao u Avignonu. Ostala je pisma uputila kardinalima, državnim poglavarima i običnim vjernicima, pozivajući ih neka “naprave zid” oko Pape.
Sukob je razriješen u korist legitimnog poglavara, ali tek nakon što se u cijelu stvar umiješalo i oružje. Iscrpljena tako intenzivnim življenjem, Katarina je preminula 1380. u dobi od svega 33 godine. Čitav svoj život posvetila je u nastojanju nasljedovanja Krista kao glasnica mira i pravde, iako ju je to stajalo velikih napora uz brojna poniženja.
Krist je nagradio njezinu vjernost utisnuvši joj u ruke svoje stigme. Bile su to nevidljive stigme, koje su izazivale više duhovnu negoli tjelesnu bol.
Papa Pio II. proglasio ju je svetom, a crkvenom naučiteljicom proglašena je 1970.
Svjedočanstvo Antuna Caffarinija, učenika svete Katarine Sijenske: Preminuće svete Katarine Sijenske
Od treće korizmene nedjelje počela je sveta djevica cijelo vrijeme ležati zbog bezbrojnih nevolja što su svakodnevno rasle u slabom tijelu, a usto zbog neizmjernih duševnih boli što su je pogađale zbog uvreda kojima su Kristovi vjernici svakodnevno vrijeđali Boga, te konačno zbog pogibelji koje su vidljivo svaki dan rasle u njegovoj svetoj Crkvi; zbog nje je osjećala grčevite boli i tjeskobu iznutra i izvana.
I tako je to išlo do nedjelje prije Uzašašća Gospodnjega, tj. do 29. travnja 1380., kad se svetoj djevici, po prilici dva sata prije zore, stanje veoma pogoršalo. Odlučeno stoga da joj se podijeli sakrament svetog pomazanja, što se i dogodilo. Nakon svetog pomazanja djevica se ponašala kao da ništa ne osjeća, a onda, nakon kratkog prekida, stanje joj se potpuno promijenilo, počela je činiti pokrete rukama i na licu, čime je vidljivo pokazivala da je salijeće nemali broj zloduha, a tako je i bilo: u tom je okrutnom boju izdržala više od sat i po.
Odjednom, u tren oka, njezino se lice, dotad mračno i uznemireno, razvedri i preobrazi u anđeosko. Tad joj stavismo pred lice ikonu na kojoj je bilo mnogo moći svetaca i neke prekrasne slike. Ona odmah upre pogled u sliku Raspetoga i s očima tako uprtim poče sabranije moliti, govoreći uzvišene stvari o Božjoj dobroti.
Onda u molitvi poče pred Bogom, premda su je prisutni slušali, ispovijedati svoje grijehe, najprije priznajući krivnju općenito zbog svih grijeha, a onda zbog nekih posebno, govoreći ovako: “Moj grijeh, vječno Trojstvo, jer sam te bijedno uvrijedila mnogim nemarom, neznanjem i nezahvalnošću, i neposluhom i mnogim drugim nedostacima. Jao meni jadnoj…” I tako je zbog tih i drugih nedostataka očitovala svoju grešnost ta prečista golubica, možda više, po odredbi Svevišnjega, radi primjera prisutnima nego zbog toga što bi to njoj bilo od potrebe.
Onda je s velikim žarom molila za sve duhovne sinove i kćeri, u Kristu rođene, služeći se ponajviše riječima kojima je Spasitelj malo prije smrti molio za svoje učenike. Pošto je dovršila molitvu, sve nas je blagoslovila znakom presvetog križa. I tako, dok se sve više približavala toliko žarko i dugo željenom kraju, neprekidno ustrajući u molitvi, obratila se svome Gospodinu i Zaručniku: “Gospodine, zoveš me i odlazim k tebi. Dolazim, evo, k tebi ne po svojim zaslugama, nego samo po tvom milosrđu, za koje te molim u snazi tvoje krvi.” I pošto je više puta jakim glasom po vikala: “O krvi, o krvi!”, konačno, po uzoru na našega Spasitelja reče: “Oče, u ruke tvoje predajem dušu i duh svoj.” I tako blago, s anđeoskim licem, naklonivši glavu, ispusti duh.
Izvor: Nedjelja.ba/Dominikanci.hr
