Aktualne vijesti o priručniku „Blagoslovi daju snagu ljubavi“ (“Segen gibt der Liebe Kraft”) , kojim je kardinal Reinhard Marx, nekadašnji predsjednik Komisije biskupskih konferencija Europske unije, dušobrižnicima svoje nadbiskupije München i Freising dao naputke glede blagoslova „svakog para koji se voli i za svoje partnerstvo traži blagoslov od Crkve“, šokirala je brojne vjernike i u Hrvatskoj. Ovim dokumentom je de facto otvoren put za blagoslov homoseksualnih i drugih parova i mnogi se pravom pitaju kako se to moglo dopustiti budući da se ovdje ne radi samo o preporuci nego o radikalnom odstupanju od osnovnih postulata kršćanske vjere te se otvoreno uvodi gender ideologija u crkvenu praksu.
Međutim za poznavatelje crkvenih i društvenih prilika u Njemačkoj ovaj čin visokog primasa jedne od najmoćnijih europskih metropolija, koja obuhvaća veći broj katolika nego Hrvatska, predstavlja tek vrh sante leda. Radi se o društvenim promjenama, političkim pritiscima i teološkim borbama kojima su predstavnici dviju vodećih kršćanskih Crkava, rimokatoličke i evangeličkih u Njemačkoj, bili izloženi desetljećima, a što je u prošlim godinama značajno ubrzano i što je sada dovelo do eskalacije i ovakvog javnog istupa.
Kod navedenih pitanja ponajprije se radilo o pritiscima izvana tj. ponajviše od sekularno oblikovanog njemačkog društva i kulture koje više nije niti duhovno ni kulturološki uvjetovano kršćanskom vjerom, nego ideologijama novog doba koje su ušle u programe političkih stranaka, obrazovanje, a propagira ih i veliki dio medija. Značajan postotak građana, uglavnom mlađih generacija pod tim je utjecajima prihvatila alternativne poglede na brak, obitelj i ljudski identitet. Primjer dosega tih suvremenih ideologija bilo je donošenje zakona „Brak za sve“ (Ehe für Alle) 2017. kojim je tadašnja parlamentarna većina izglasala zakon kojim istospolni brakovi u Njemačkoj bivaju proglašeni ravnopravnima tradicionalnim brakovima između muškarca i žene. Tada se iz konzervativnih crkvenih krugova još mogla čuti kritika kako je vladajuća stranka (CDU) iz svojeg imena trebala izuzeti prvo slovo „C“ odnosno na hrvatskom „K“, budući da se odrekla jednog od važnih postulata kršćanske vjere, premda sama kancelarka i dio njezine stranke nije glasao za zakon.
Međutim u ožujku ove godine biračko je tijelo upravo u Münchenu, središtu Marxove nadbiskupije na izborima za (nad)gradonačelnika izabralo tridesetpetogodišnjeg Dominika Krausea iz stranke Zelenih koji je deklarirani homoseksualac i živi u braku s muškarcem. Ovakav i brojni drugi događaji postali su jaki signali kako biračka baza i vladajući, u kojoj je dio rimokatolika, više ne drži kršćanski moral prevladavajućim motivom u izborima. Pri ovome ne treba također zanemariti činjenicu kako se obje velike kršćanske Crkve financiraju novcem iz tzv. „crkvenog poreza“ i da je broj vjernika u dramatičnom opadanju.
Drugi front na kojem je kršćanski nauk u Njemačkoj napadnut je onaj unutar samih Crkava i on je u teološkom smislu postao „kvascem“ koji je uspio ukiseliti crkveno tijelo. Ponajprije se radi o teološkim fakultetima na kojima se formira buduće svećenstvo i na kojima je još od vremena šezdesetosmaških revolucija pojačan utjecaj liberalne teologije, koja je uz tzv. historijski kriticizam velikim dijelom zahvatio u prvom redu važna protestantska učilišta. Međutim, u Rimokatoličkoj crkvi svoj su glas dobile i brojne laičke udruge koje godinama glasno zazivaju promjene uglavnom na liniji kulturnog liberalizma. Jedan od radikalnijih primjera je udruženje “Maria 2.0”, koja promjene u Katoličkoj crkvi traži na temeljima feminističke ideologije
Svemu ovome treba dodati i brojne skandale u kojima su predstavnici Crkava bili upleteni i koji su umanjili moralni kredibilitet crkava u javnosti. Pokušaje konzervativnih krugova da organiziraju aktivniji otpor liberalnim trendovima pacifizirali su i sami visoki primasi, poput ovogodišnjeg primjera uskraćivanja potpore pro-life okupljanju „Hoda za život“ u Münchenu upravo od kardinala Marxa. I to svega nekoliko dana prije izdavanja njegova kontroverznog priručnika o „blagoslovima“.
Osobno sam kao pastor u Njemačkoj bio svjedok spomenutim teološkim i kulturološkim borbama posljednjih godina. Sa žaljenjem sam pratio kako su zemaljske evangeličke Crkve kapitulirale pred onim što se njemački naziva „Zeitgeistom“ (duhom vremena) i što je dovelo do velikog otpada od vjere osobito među mladim ljudima. Zajedno s kolegama istomišljenicima okupljenima u konzervativnom udruženju „Ukorijenjeni u Kristu“ (Verwurzelt in Christus) nastojao sam sudjelovati u teološkim raspravama s predstavnicima liberalne teologije, koje su se znale pretvoriti i u zaoštrene verbalne sukobe sve u cilju očuvanja nauka i tradicije crkve. U tom teškom razdoblju jedno od važnih ohrabrenja neočekivano je stiglo s katoličke strane i to od sunarodnjaka.
Radilo se o pismu nadbiskupa mons. Nikole Eterovića, koji je u to doba bio papinski nuncij u Njemačkoj, a koje u proljeće 2019. pročitao pred njemačkim biskupima. Pismo Pape Franje pod nazivom: “An das pilgernde Volk Gottes in Deutschland” (Hodočasničkom narodu Božjem u Njemačkoj) sadržavalo je između ostaloga ozbiljno upozorenje na pojavu „novoga pelagijanizma“, tj. obnove drevne hereze koja je sada prijetila Crkvi u Njemačkoj.
Ono što je bilo znakovito dio je u kojem je mons. Eterović osobno progovorio njemačkim biskupima. Citirao im je čuvenog evangeličkog teologa Dietricha Bonhoeffera, koji je vodio otpor Hitleru tijekom Trećeg Reicha zbog čega su ga nacisti smaknuli svega mjesec dana prije konca Drugog svjetskog rata. U citiranom Bonhoefferovom djelu poziva se na borbu protiv takozvane “jeftine milosti” kao „smrtnog neprijatelja Crkve”. Nasuprot tome tražilo se da teolozi i laici aktivno traže “skupu milost”.
Ovaj teološki pojam nije apstraktna ideja kao što su to ideologije, već se radi o konkretnom pozivu na promjenu života, i na obnovu vjere i pozivu za beskompromisnim držanjem Božjih vječnih zakona i vjernosti Kristu. Takav teološki izazov mogao je spasiti posrnule kršćanske crkve u Njemačkoj, kako u Trećem Reichu tako i danas, iako se sada čini da je teška duhovna bolest izazvana vanjskim i unutarnjim napadima tamo ušla u terminalnu fazu.
Nada ipak ostaje kako će teološki poziv velikog Dietricha Bonhoeffera, kojeg je na mudar način reflektirao mons. Eterović, imati većeg odjeka u drugim područjima gdje se kršćanstvo suočava s ozbiljnim izazovima sadašnjice, pa i u našoj zemlji Hrvatskoj. Poziv je to vjernicima da u ekumenskom duhu budu spremni na aktivnu obranu vječnih vrijednosti „skupe milosti“ nasuprot ideološkim izazovima koji pokucali i pred vrata našeg društva i crkava.
