Trudnoća uništava žensko tijelo, majčinstvo uništava karijeru, a muškarci živce. To je otprilike sukus propagande na kojoj odrastaju generacije i generacije žena, uvjeravane i uvjerene da su brak i obitelj ropstvo.
Upozorene su na sve. Na obješene grudi i želatinozni trbuh, depresije nakon poroda i masni talog na tjemenu kad danima ne stignu ni oprati kosu. Upozorene su i na godine u kojima im netko doslovno visi s tijela dok pokušavaju zapamtiti kad su zadnji put bile same sa svojim mislima. Mučnu sliku upotpunjuje nemilosrdni karikaturalni muškarac, koji svaki dan zahtijeva skuhan ručak, pospremljenu kuću i ispunjenje svojih preostalih tjelesnih potreba.
Snimke žena koje plaču u autu pred vrtićem ili krišom jedu čokoladu zaključane u kupaonici prava su pošast na mrežama. Ispovijedaju se u svoju malu kameru svima voljnima gledati o tome kako ih je majčinstvo “pojelo”, “slomilo”, “ugasilo”. Više ne znaju tko su. I znate što? Dio toga je istina – majčinstvo stvarno zna biti brutalno.
Dijete ulazi u život kao najslađi mali totalitarist i zahtijeva potpunu pokornost svojih podanika. Ne zanimaju ga tuđe REM faze, a još manje potreba da tri minute sjediš u tišini i buljiš u zid. Totalitarist želi jesti odmah, vrištati odmah i ležati na tebi odmah, po mogućnosti i zauvijek. Ali onaj miris malih beba i preplavljujuća toplina dok ti malo čudo spava na srcu, trenuci u kojima se sva patnja raspline ostaju oku nevidljivi. I svaki pokušaj da se prenese dubina majčinskog iskustva uvijek ostaje manjkav, barem u usporedbi s dnevnom kuknjavom. S time se puno lakše povezati.
Prikazivanje tamnih strana majčinstva dio je razloga zašto danas imamo situaciju da se trudnoća odgađa do zadnjeg, a dogodi li se u suboptimalnim okolnostima, tretira se kao nesreća. Ženi koja je odlučila biti uspješna, majčinstvo u najmanju ruku izgleda kao otegotna okolnost. Ozbiljna smetnja dvjema najraširenijim suvremenim religijama, religiji komfora i religiji osobnog razvoja. Bilo kakvo gravitacijsko polje koje bi te moglo izvući iz centra vlastitog svemira krajnje je nepoželjno.
Modernu mantru “biram sebe pa ne biram majčinstvo” teško je iskorijeniti, metastazirala je davno unutar ženske borbe. Kako je to neuvijeno sumirala nekadašnja sjajna zvijezda crvene Radničke fronte Katarina Peović: “Ako si za obitelj, onda si protiv prava žena i jednakosti”.
Komentar se odnosio na sve one s “fašističkim i antihumanističkim stavovima”, koji subotu uoči Majčinog dana hodaju za život, no poruka je odjeknula drugačije. Majčinstvo se tu portretira kao oblik kolektivne ženske podčinjenosti, kao povijesna prevara zbog koje su žene stoljećima rađale djecu, nesvjesne da su zapravo sudjelovale u vlastitom tlačenju. Nesretnih li bića, umjesto da grabe svoj život za sebe, završile su gurajući kolica i na doživotnoj robiji uz štednjak.
Tako je obitelj perfidno postavljena kao opreka jednakosti i dobrobiti žena.
Ako bi ijednu ideju u povijesti čovječanstva valjalo nazvati antihumanističkom, to bi bila ta. Jer čovjek koji nikome ne pripada zapravo nije najslobodniji, u pravilu je samo najusamljeniji. Shvati se to s vremenom kroz život. A onda se iste žene koje su mahale pesnicom u obranu ženskih prava, deset ili petnaest godina kasnije uhvate kako zaljubljeno pokazuju fotografije svog najvećeg blaga. Glas im je nekako mekši dok pričaju o ulozi majke koja ih istodobno iscrpljuje i proširuje. Ono što im je sada najvažnije čekalo je trenutak da same sebi prestanu biti najvažnije. Njihove prijateljice koje još taj unutarnji obrat ne razumiju, gledaju ih s mješavinom sažaljenja i prijezira. “Zarobljena kod kuće.” “Samo majka.” “Neostvarena.” “Svela se na djecu.” Sve to prolazi im kroz glavu iako pristojno drže jezik za zubima.
Dok god se majka gleda kao žrtva, dijete će biti potencijalni krivac kojeg se po potrebi treba riješiti.
More ljudi koji hodaju za život s transparentima na kojima piše “Prvi korak je zakon” samo ih utvrđuju u stavu protiv majčinstva. Tolika patnja za dobrovoljke, a ovi bi još i da je prisilno! Do njihovih srca ništa izvana ne može doprijeti. Neke se neće predomisliti nikada. Obrat dolazi tek ako se prestanu bojati žene u koju bi trebale izrasti, prihvate li biti majke. Na neobičan način, tim pristankom ulaze u lanac života koji je postojao prije njih i nastavit će se nakon njih.
Civilizacija počinje u tijelu žene. Prvi dom svakoga od nas bila je njezina utroba, prvi ritam koji smo čuli bilo je njezino srce. Sve što imamo i jesmo tu je zbog njezinog “da” životu, nečemu što ne razumije potpuno, ali zna da ju nadilazi.
Majčinstvo je potres. Oduzima svaku iluziju da se život može držati pod kontrolom.
Dovoljna je jedna dječja temperatura usred noći pa da sve velike životne strategije stanu u jednu jedinu misao: samo da normalno diše. I ništa nas neće suočiti s granicom vlastitog egoizma kao dijete. A istodobno, razotkrit će koliko ljubavi u nama stvarno ima. Snage i nježnosti, čak i kad tijelo i živci viču da više ne možemo. Život odjednom postane toliko stvarniji, svijet više nije mjesto u kojem se događaš samo ti. Dio tvog srca hoda okolo u drugom tijelu i zbog toga si ranjivija nego ikada prije.
To je dio majčinstva koji toliko mijenja žene. Svakodnevno iskustvo brige za drugo ljudsko biće mijenja samu strukturu srca. I paradoksalno, upravo tada mnoge prvi put osjete da njihov život ima dubinu koju nisu uspijevale pronaći nigdje drugdje.
Da, bit će teško. Ali teško nije isto što i loše. Ne treba lagati ženama da je majčinstvo lako, treba im prestati lagati da je premalo.
