Depresija je teška psihička bolest koja se očituje bezvoljnošću, tupošću osjećaja, gubitkom želje za životom, poremećenim spavanjem i jelom, pojačanim umaranjem, smanjenom koncentracijom, niskim stupnjem samopoštovanja i samopouzdanja, te i slabim ili nikakvim zanimanjem za druge osobe i za svijet oko sebe općenito. Depresivci se rano bude (dva ili više sati ranije nego uobičajeno), ujutro se loše osjećaju i pokazuju veliku psihomotornu usporenost. Depresivna osoba pati od osjećaja krivnje koja je najčešće iracionalne naravi, što znači da se osoba osjeća subjektivno krivom za ono za što nije objektivno kriva. Depresivna osoba čitavim svojim ponašanjem odaje dojam da nije zadovoljna sobom, sklona je nesvjesno kažnjavati sebe, a vrlo često pokuša počiniti samoubojstvo. Svojom pasivnom agresivnošću ili otvorenim prijekorom daje drugima na znanje da su i oni krivi za njezinu bolest i nemoć.
Depresija se najčešće pojavljuje u epizodama. Kada se depresija pojavi prvi put, govori se o depresivnoj epizodi. Depresivna epizoda može se označiti kao blaga, umjerena, teška ili teška sa psihotičnim simptomima. U gotovo polovice oboljelih prva depresivna epizoda javlja se prije 40. godine života.
Uzroci su depresije višestruki. Treba razlikovati endogenu i reaktivnu (egzogenu) depresiju. Endogena je depresija većim dijelom biološkog, genetskog podrijetla, kao i poremećaj biokemijskoga procesa u mozgu. Reaktivne su depresije reakcije na životne probleme i stresne situacije, a najčešće su to gubitak ili smrt bliske osobe, rastava braka, gubitak posla i sl. Uzrok depresije može biti nedostatak životnog smisla. Osoba koja ne zna ili ne želi prihvatiti činjenicu da je život težak i da se ne mogu ispuniti sve njezine želje, može lako pasti u depresiju kad se suoči sa životnim poteškoćama za koje misli da se nisu smjele pojaviti u njezinu životu. Praznina života i nespremnost na žrtvu i odricanje vrlo lako i često odvode osobu u depresiju koja može završiti i u samoubojstvu. Danas je također veoma raširena tzv. maskirana depresija koja se više izražava tjelesnim i vegetativnim simptomima bolesti. Takvi bolesnici ne ostvaruju svoje planove, iako za to imaju sposobnosti, gube volju za život i često svoje neraspoloženje projiciraju na druge pa njih okrivljuju za svoje nevolje.
Depresiju je potrebno liječiti integralno jer ona pogađa čitavu osobu, u svim njezinim dimenzijama. To pak znači da depresivna osoba mora uzimati lijekove (psihofarmake) kako bi se izazvala pozitivna reakcija u mozgu, odagnale depresivne misli i poboljšalo emocionalno stanje. Nadalje, depresivna se osoba mora što više uključivati u prikladno društvo, aktivirati u sebi želju da pomogne drugima koji su u nevolji, razvijati prijateljske stavove i, jednostavno, voljeti druge. Ljubav je najbolji lijek protiv depresije. Depresivnoj osobi treba pomoći i psihološki, a to znači da je treba naučiti i ohrabriti da ne potiskuje svoje emocije, napose svoju agresivnost i bijes, nego da i te negativne emocije izrazi kontrolirano. Poznato je, naime, da se u depresivnih osoba potisnuta agresivnost lako pretvara u krivnju i da se okreće protiv same osobe koja je nosi u sebi, u svojoj podsvijesti.
Konačno, a to je zapravo najvažnije, depresivnoj osobi treba pomoći duhovno. Istinska vjera u Boga, u njegovu ljubav, milosrđe i svemoć, najbolja je brana i lijek protiv depresije. Naime, u depresiji je glavno raspoloženje nemoć, a vjera je po svojoj naravi svemoć. Depresija paralizira osobu, a vjera je potiče na djelovanje. Tko vjeruje, taj djeluje. Vjera je sila koja pobjeđuje i čovjekovu depresiju. Sve ono što jača našu vjeru, a to su molitva, meditacija, sakramentalni život, to pomaže i u nadvladavanju depresije.
