Na praznik međunarodnog dana rada 1. svibnja, Katolička crkva obilježava spomendan sv. Josipa radnika. Radi se, dakako, onom istom sv. Josipu iz Evanđelja, zaručniku Blažene Djevice Marije, čiji se blagdan obilježava 19. ožujka. No zašto ga onda Crkva dvaput slavi i to upravi na praznik rada kao sv. Josipa radnika?
„Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu „Quamquam pluries“ te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”“, objašnjavaju na svojim stranicama iz župe sv. Joispa radnika u zagrebačkom naselju Gajnice, dodaujući kako Novi zavjet samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje.
„To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Zato što je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. To je onako na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na sedam mjesta. A sam sv. Pavao piše za sebe “da se mučio dan i noć” (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja“, vele iz župe sv. Josipa, navodeći kako je papa Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac iz Evanđelja – sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik. Premda nije zanemarivo da je u Josipovo (i Isusovo) vrijeme tesarski posao bio iznimno na cijeni, a onoga tko je ispekao taj traženi zanat cijenilo se po njegovoj preciznosti i temeljitosti, ali i po čvrstoći i snazi kojom je baratao tesarskim alatom. Budući da su svetoga Josipa resile sve te kreposti, on ih je, vjeruje se, s velikom ljubavlju prenosio na Isusa, koji je upravo u Josipovu naponu snage uz njega proživio onaj dio svoje mladosti i sazrijevanja o kojemu evanđelja ne zbore niti slovca.
„Marksistička ideologija uzdiže radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34).“, objašnjavaju iz zagrebačke župe sv. Josipa Radnika, preporučujući vjernicima i brojne molitve ovome „šutljivom svecu“, koji u Evanđeljima nije izrekao niti jednu rečenicu, koja bi bila zabilježena.
Stoga je Prvi svibnja važan blagdan, tj. svetkovina u katoličkom kalendaru. I koji ne bi smio ostati u sjeni proleterske proslave rada i prava na rad. A napose sindikalnih veselica i tradicionalnog graholjublja. Poruka Josipa Radnika ipak je malo iznad toga.
