U crkvu ulaze dvojica muškaraca. Zajedno su više od deset godina. Jedan su drugome vjerni i odani, poznaju međusobne slabosti, strahove i navike. Mnogo je nedjeljnih ručkova na koje nisu bili pozvani i blagdana u kojima su naučili ne objašnjavati previše. Ne traže da se oltar preuredi po njihovim željama, traže blagoslov.
I nije svejedno jesu li ušetali u crkvu u Münchenu ili u malu župu u dalmatinskom zaleđu, gdje se još zna tko je čiji sin i tko je u nedjelju na misu došao ravno iz izlaska. U Münchenu bi se lako našao Pfarrer hipster, spreman od blagoslova napraviti službeni obred. U župi gdje su sve sami Ivani, don Ivan bi možda nevoljko podigao ruke, s dozom unutarnje nelagode jer što će mu reći ovi u prvim klupama.
Uostalom, ne bi ih jednako dočekale ni dvije crkve u Zagrebu. Dvije i pol godine od donošenja “Fiducia supplicans”, deklaracije Dikasterija za nauk vjere o pastoralnom značenju blagoslova, samo se množe nova pitanja.
Što točno svećenik blagoslivlja kada pred njim stoje dvoje ljudi koji se ne predstavljaju samo kao dva pojedinca, nego upravo kao par? Čežnju za Bogom? Njihovu vjernost? Njihovu potrebu za milošću? Njihovu životnu zajednicu bez onoga što je u toj zajednici objektivno neuredno? Može li se pastoralno razdvojiti osobe od oblika života koji ih upravo dovodi pred oltar kao par?
Gledaju tu “Fiduciu” kao u upute za sastavljanje ormara iz Ikee, vječito ima viška dijelova. Proizvela je ono što se u Crkvi uvijek najskuplje plaća: dojam da je svima sve jasno. A u stvarnosti, jedni su jedva dočekali da Crkva napokon blagoslivlja istospolne parove, drugi su zaključili da Crkva blagoslivlja grijeh. Treći su pokušali objasniti da se blagoslivljaju osobe, a ne odnos, samo im je riječ “par” ostala u sredini sobe kao lego kockica koju nitko ne diže s poda, a svi se o nju uporno spotiču.
Odmjeren odgovor pape Lava XIV. o blagoslovu istospolnih parova ponovno je uzburkao duhove. Sve, dakle, redovno kad se Crkva i LGBTQ nađu u istoj rečenici. Odgovarajući na pitanje o kardinalu Reinhardu Marxu, nadbiskupu Münchena i Freisinga, koji je svojim svećenicima dopustio da formaliziraju blagoslove istospolnih parova, Papa je rekao da se “jedinstvo ili podjela Crkve ne bi smjeli vrtjeti oko seksualnih pitanja”. A onda je napomenuo da pitanja seksualnog morala nisu jedina ni najvažnija etička pitanja za Crkvu.
U dvije rečenice ponovno je razbjesnio dvije zaraćene strane. Jedni su čuli da Papa umanjuje težinu seksualnog grijeha. Kao da je rekao: prestanite biti opsjednuti šestom zapovijedi, nije presudna. A njima je baš to glavni pokazatelj pravovjernosti! Sablaznit će ih više dva muškarca koja se drže za ruke nego onaj što sam s 30 milijuna eura šeće po Kazahstanu.
Drugi su čuli da Papa ipak neće na Dugin mlin i za njih je to još jedno teško razočaranje. Već su vidjeli naslovnice o Crkvi koja je napokon shvatila onu njihovu “ljubav je ljubav”, a Crkva im uporno rasparuje čarape.
Papa je odbio biti talac opsesija obiju strana. I konzervativnih napasti koje žele zaštititi istinu tako da čovjeku najprije pokažu vrata, a i progresivnih napasti koje žele zaštititi čovjeka tako da istinu ostave pred vratima. Sveti Otac pokušava držati otvorena vrata i čuvati zahtjev Evanđelja. Vrlo na tragu svojeg prethodnika.
Naravno da seksualnost nije nevažna. Crkva je uvijek tijelo smatrala važnim. Ta kršćanstvo je religija utjelovljenja, tijelo je mjesto objave osobe. Ali ako seksualnost postane jedina tema, kompletan nauk uspješno smo sveli na katoličku inspekciju tuđih spavaćih soba. Kakva zamka. Lako se zaboravi da isti Bog koji vidi čovjekovu spolnost i sav nered u njoj, vidi i njegovu oholost, sebičnost, lažljivost i zavist.
Papa Franjo znao je govoriti o grijesima ispod i iznad pojasa, što je mnoge sablažnjavalo jer je također čitalo kao umanjivanje seksualnog grijeha. Zapravo je vraćalo proporcije. Grijesi tijela nisu jedini grijesi, a često nisu ni najrazorniji. Grijesi iznad pojasa, a nabrojali smo tek nekoliko, znaju čovjeka odvesti mnogo, mnogo dalje od Boga.
Nu onih u prvim redovima, primaju se za glave, veće nego planinske gromade, dok don Ivan blagoslivlja dva muškarca. Manje im smetaju momci najjači u redu za pričest, koji drže pod reketom pola sela, a u slobodno vrijeme tuku ženu i djecu. Nije im jasno da će vrlo vjerojatno na sudnjem danu gore proći oni tvrda srca i teške ruke od onih raspuštena pojasa.
I jedni i drugi trebaju blagoslov. Svi mi, baš takvi, nesavršeni kakvi jesmo. Ne blagoslivlja se tu naš unutarnji nered, blagoslivlja se čovjek koji treba i traži Boga. Blagoslivlja se čežnja da milost uđe u život. I možda nas bolno, kroz godine unutarnjih lomova, potpuno preobrazi.
Pastoral mora imati strpljenja i razumijevanja za svaki od tih procesa. Zato Petrov nasljednik ne ukida nauk, ali ne dopušta ni da se nauk pretvori u izguravanje ljudi iz prostora milosti. “Tutti, tutti, tutti!” Crkva je za sve i svi joj pripadaju. To vrijedi i za homoseksualce, i za razvedene, i za sve ostale u koje pastoral gleda kao u višak dijelova od ormara.
Nema viška, svaki čavlić je tu potreban, a kad se svaki stavi na svoje mjesto, ono što smo sagradili postaje čvršće. Tutti, tutti, tutti!
To, uostalom, i jest papinska odgovornost. Ne zadovoljiti najglasnije niti podilaziti najranjenijima. Povjereno mu je da čuva cjelinu.
