Gotovo svakoga dana u ulici kod osnovne škole identična slika. Prije osam sati gužva parkiranih automobila ispred škole, neki „na sva četiri“, neki bez, neki nasred ceste, ali svi u žurbi i panici. Škola se može napasti s dvije strane, pa neki koriste i tu mogućnost i taktiziraju kao Trump u Hormuškom tjesnacu. No tada moraju pretrčavati stotinjak metara pa požrtvovno trče ispred svojega mladunčeta s njegovim školskim ruksakom u ruci, a on pospano klipše s nepojedenim pecivom… Zadihani i pod totalnim stresom. I onda – zvoniiiiii. Oznojeni roditelj spora, ali zadovoljna koraka vraća se prema parkiranom automobilu, gdje na svu sreću susreće još nekoliko njemu sličnih žrtava današnjice pa u sav glas, poput jata vrabaca, stignu podijeliti sve jade modernog roditeljstva, od zadaća s kojima su se mučili do kasno u noć pa do toga koga sve (ne)pozvati na prvu pričest ili krizmu.
E tu smo! U ovu jutarnju sličicu, koja je identična ispred svih zagrebačkih ali i mnogih drugih škola, savršeno se uklapaju ovogodišnje objave dvojice župnika koje su, zapravo, upalile alarm da je krizma u priličnoj krizi. Jedan je objavio kako će je odgoditi zbog nepripremljenosti, nezainteresiranosti i neozbiljnosti krizmanika, u čemu su ga podržali čak i njihovi roditelji. A drugi je javno zavapio da ne treba njemu krizma kao svećeniku, nego njima, pa ako je žele onda je krajnji čas da se probude i ispune za to potrebne uvjete. Ali kako će to učiniti ako ih je roditeljski servis svih dosadašnjih godina posve razmazio i u njima razvio mehanizme nezainteresiranosti i neodgovornosti, koji se vide upravo na primjerima koje su hrabro u javnost iznijela ova dvojica župnika.
Da, treba imati hrabrosti za to. S jedne strane od roditelja, koji će to načelno podržati, ali će u pričuvi čuvati i zadnju riječ uvrede kako bi obranili prava svojih mezimaca, a s druge strane treba biti hrabar i pred biskupom i priznati da nisi uspio djecu pripremiti za sakrament svete potvrde. A ako ništa drugo, onda natovariti samome sebi kao župniku dvostruku obvezu za sljedeću godinu, jer će na krizmu doći dvije generacije zajedno.
Nije tajna da krizmu u samoj Crkvi nazivaju potvrdom službenog rastanka od Crkve, jer je pravilo da svega nekoliko posto krizmanika nastavi uredan vjerski i sakramentalni život te da se većina pojavi tek na pripremama za sakrament braka. Koje, također, prema svjedočanstvu svećenika, mnogi zaručnici dođu samo „odraditi“. Dakako, čast iznimkama kojih ima najviše među mladima koji se okupljaju u molitvenim zajednicama i pokretima, ali oni su već stariji i zreliji, u studentskoj ili kasnijoj dobi.
Ima već dosta vremena kako je Crkva s juga Hrvatske procijenila da dobna granica za krizmu nije osnovna, nego srednja škola. Upravo zbog zrelosti. No teško da i to pomicanje ima nekih značajnijih rezultata. Njih, zapravo, neće biti sve dok se ne evangeliziraju sami „roditelji s posebnim potrebama“ i dok se u njihovim glavama ne dogodi pomak da krizma nije samo prilika da se okupi obitelj i prijatelji na ručku u restoranu te da se glavna tema ne vrti oko odjeće i darova za njihovu djecu.
Želeći da se krizma vrati u njezine prave okvire Crkva možda mora pastoralizirati roditelje krizmanika i prvopričesnika, pa će onda i sama djeca postati zainteresiranija za uslugu koju im može ponuditi samo Crkva i svjesna da je ne mogu nigdje drugdje dobiti.
Nije sva krivnja na nezainteresiranosti djece za krizmu kao sakrament inicijacije u svijet odraslih i duhovnu zrelost. Veći dio je na njihovim roditeljima. Stanite samo nedaleko neke osnovne škole ujutro prije osam sati. Tu se upravo u roditeljskom stampedu vidi tko je zreo za krizmu, a tko nije.
