Crtić, pa Dnevnik. Generacije Hrvata tako su odrastale, okupljene na obiteljskom kauču između “Letećih medvjedića” i preozbiljnog izraza spikera koji je naciji u 19,30 sati došao reći što je danas bilo. Radio nam je punih 30 godina bio glas iz kuhinje, automobila i ratnog skloništa, a onda se pojavila njegova blještava sestrica i postala glavni filter stvarnosti. Ako nije bilo na televiziji, nije se dogodilo. Poznata lica s natapiranim frizurama i baršunastim glasovima, arhivske snimke i stare špice emitirane u čast velikoj stogodišnjici HRT-a vratili su nas na trenutak u neko daleko jednostavnije vrijeme.
U doba jedne televizije svi su u isto vrijeme gledali isto, možda i nesvjesni kakvu moć imaju ljudi koji svaki dan govore što je stvarnost. Oni su ti koji su odlučivali što je važno, što je tragedija, tko je junak, a tko zlikovac. Zanat u povojima privlačio je intelektualce s izuzetnim talentom za javni govor. I dugo se učio samo u hodu. Tek 15 godina nakon što je HTV počeo emitirati, otvoren je prvi studij novinarstva. A glavni poučak koji svaki student ondje treba svladati jest da mu je misija biti “pas čuvar demokracije”. Ne smije služiti vlasti, kapitalu ni ideologiji. Posao mu je da bude uporan i neugodan, da kopa baš ondje gdje drugi žele zatrpati. Zaneseno romantiziranje novinarske misije prije ili kasnije razmontirat će tržišna logika.
Negdje putem nabujao je broj televizija i kanala, ušli smo u eru društvenih mreža, a u utrci za pažnjom rasplinuo se korektiv moći i nastao njezin produžetak. To je oglašivač kojeg se ne dira, urednička procjena da “sad nije trenutak”. To su i jedni te isti sugovornici koji se uvijek vrte u krug, a i politički tabor kojem se prašta više nego drugima. Sve je to današnja medijska korupcija, daleko sofisticiranija od kuverte ispod stola, iako i toga ima. Plaćenici ne biraju stranu, uzet će novac i da objave i da ne objave. No od takvih reketara puno su opasniji ugledni novinari koji će malo saviti istinu, uvjereni da služe “dobroj strani”. Ne kroz očitu laž, samo kroz manipulaciju kontekstom. Naslov će im sugerirati više nego što činjenice dokazuju, a etiketa “kontroverzan” lijepit će se u pravilu političkom neistomišljeniku.
Možda ne znaju objasniti zašto, ali ljudi osjećaju kad ih se pokušava obrađivati umjesto informirati. Zato danas masovno gube povjerenje u medije i okreću se alternativnim izvorima informacija na društvenim mrežama, gdje samo otvaraju vrata kaosu koji više nitko ne može kontrolirati. Nekad smo vjerovali onome što vidimo na televiziji, danas više ne možemo vjerovati ni vlastitim očima. Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i deepfakeovima, ni fotografija ni video više ne dokazuju ništa, a istina postaje teža za dokazati nego laž. Koliko god bili ljuti na medije, većina ipak intuitivno zna da između profesionalnog dnevnika i potpunog digitalnog divljeg zapada postoji razlika. Ali atmosfera koju stvaraju i nije toliko različita. Nakon sat vremena informativnog programa, malo tko ima osjećaj da bolje razumije svijet. Osjeća samo umor, tjeskobu i nemoć. Sve gori, svi su monstrumi, sve ide prema katastrofi. To ostavlja trag. Zato, osobito u vjerničkim krugovima, raste broj onih koji odlučuju stisnuti crveni gumb na daljinskom upravljaču zauvijek. Osjećaju, kažu, koliko ih truju vijesti. Neprekidan ciklus širenja panike, političkih svađa i interpretativnog okvira koji nazivamo “narativ” ne čini im dobro. Zanima ih istina, ali istinu tu ne vide. Na Božić 2015. na medijskom se nebu za njih pojavila zvijezda repatica. Hladna poslovna računica radila je protiv Laudata, no usprkos tome, nastala je i opstala jedina televizija u Hrvatskoj koja njeguje uvjerenje da i dobro mora imati svoj eter.
Vjera, nada i čovjekovo dostojanstvo, sve ono što je na drugim kanalima kao fusnota zbijeno u dvominutne crtice na kraju dnevnika, ovdje su u prvom planu. I dovoljno je pogledati samo lica na ekranima da vidimo razliku. Jedna su namrgođena i hladna, u drugima je neka neobjašnjiva toplina i radost. Kamere Laudata ne bježe od stvarnosti, ali ne traže sukob i skandal. Slika koja se ovdje emitira ne prikazuje stvarnost kao ono najružnije u čovjeku. I ne, nije stvar samo u molitvi i misama, ključ je opet u atmosferi. Ovaj ekran ne služi kao aparat za bombardiranje bijesom svake tri minute, odnos prema informacijama je pitanje duhovne higijene.
Na Laudatu znaju da čovjek postaje ono čime puni vlastitu nutrinu. Prima li neprestano otrov, teško će ostati sabran i sposoban vidjeti čovjeka ispred sebe. To ne znači da vjernici trebaju živjeti neinformirano ili glumiti da zlo ne postoji. Barem je kršćanstvo uvijek bilo bolno realistično prema ljudskoj tami. Masa koja urla i političko pranje ruku u središtu su svih zapisa o Kristu, a križni put počinje baš izdajom. Ta riječ najviše odzvanja u zapaljivoj raspravi oko Laudata i Jakova Jozinovića. Dio branitelja osjeća se izdano i smatra da Laudato omalovažava žrtvu logoraša kad na svom koncertu pruža mikrofon pjevaču koji je nastupio i u novosadskom SPENS-u. No izdaja uključuje i svijest i namjeru. Teška je to riječ za svaku pogrešnu procjenu ili propust. Možda ni glasna masa koja sada poziva na bojkot ne zna što čini kad okreće leđa Laudatu, unatoč utjesi koju ta televizija donosi na ekrane. Promašene li mete. Onima koji traže što bi valjalo izbjegavati za spas duše, daljinski svakako nudi mnogo širi izbor.
