Možemo zamisliti sljedeću situaciju. Muž dolazi kući nakon teškog razgovora sa šefom u kojem je dobio ozbiljnu kritiku. Umjesto da prizna kako se osjeća povrijeđeno i nesigurno, on cijelu večer prigovara supruzi zbog sitnica kao što su nered u kuhinji, kasna večera, glasna djeca… Supruga ne razumije odakle dolazi sva ta napetost. On sam to vjerojatno ni ne povezuje, a ipak, u toj se sceni krije jedan od najčešćih obrambenih mehanizama – premještanje osjećaja s izvora boli na nešto sigurnije i dostupnije.
Ovakve situacije odvijaju se svaki dan, u svakom domu, na svakom radnom mjestu. Psihologija ih objašnjava kroz koncept obrambenih mehanizama, nesvjesnih strategija kojima um pokušava zaštititi osobu od tjeskobe, krivnje, straha ili boli koju donosi suočavanje sa stvarnošću.
Obrambeni mehanizmi sastavni su dio ljudskog funkcioniranja i u određenoj mjeri svima nam pomažu prebroditi svakodnevne pritiske. Zbog učestalosti postanu rigidni, ponavljaju se iznova i iznova te nam znaju trajno onemogućiti suočavanje s istinom o sebi, o drugima i na koncu – s istinom pred Bogom.
Adam i Eva – prvi obrambeni mehanizmi
Knjiga Postanka donosi nešto što bismo danas mogli nazvati prvim zapisanim “slučajem” obrambenih mehanizama u ljudskoj povijesti. Nakon što su Adam i Eva pojeli plod sa stabla spoznaje dobra i zla, njihova prva reakcija nije bila iskreno suočavanje, nego fizičko i emocionalno sakrivanje. Sakrili su se među stablima vrta, a kad ih je Bog pozvao, slijedi niz obrana koje možemo brzo prepoznati.
Adam najprije okrivljuje Evu, a zatim, implicitno i samog Boga koji mu je tu žеnu dao. To je klasičan primjer projekcije, prebacivanja odgovornosti s vlastite osobe na drugoga. Eva, s druge strane, okrivljuje zmiju, također projekcija, ali i pokušaj racionalizacije tipa “zavedena sam, dakle nisam ja zapravo birala”. Nijedno od njih ne kaže jednostavno – pogriješio sam, žao mi je.
Ova priča nije samo teološka pripovijest o prvom grijehu. Ona je dubinski portret univerzalnog ljudskog obrasca kako reagiramo kada nas suoče s vlastitom pogreškom ili krivnjom. Umjesto priznanja, posežemo za sakrivanjem, okrivljavanjem drugih, opravdavanjem. Koliko puta smo, kada nas je netko upozorio na pogrešku bilo da je to partner, kolega ili prijatelj prvo pomislili “ali on je prvi krenuo” ili “da nije bilo te situacije, ja to nikad ne bih učinio”? To je ista dinamika koja se odvijala u vrtu Edenu, samo prebačena u dnevni boravak, ured ili obiteljski razgovor za stolom.
Najčešći obrambeni mehanizmi i njihova svakodnevna lica
Poricanje je odbijanje prihvaćanja bolne ili neugodne stvarnosti. Osoba se ponaša kao da se nešto nije dogodilo, premda dokazi govore suprotno. U svakodnevnom životu to može izgledati kao supružnik koji godinama “ne primjećuje” svoje ponašanje ili roditelj koji odbija vidjeti znakove ovisnosti kod djeteta, govoreći da “moje dijete to nikad ne bi radilo”. U duhovnom životu, poricanje se može pojaviti kao odbijanje suočavanja s vlastitim grijehom “ja zapravo nisam toliko loš/a, drugi su mnogo gori”.
Prorok Jeremija upozorava na ovu vrstu samozavaravanja kada govori o ljudskom srcu. “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jr 17,9). Ovaj stih često se čita kao opomena da naše srce ima sposobnost varati nas same, prikazujući nam stvarnost onakvom kakvu želimo da bude, a ne onakvom kakva jest.
Potiskivanje je nesvjesno guranje bolnih misli, sjećanja ili osjećaja izvan svjesnog uma. Za razliku od svjesnog izbjegavanja, ovdje osoba istinski “zaboravlja”, no potisnuti sadržaji nastavljaju utjecati na ponašanje, često kroz tjeskobu, nesanicu ili tjelesne simptome bez očitog uzroka. Osoba koja je u djetinjstvu doživjela emocionalno zanemarivanje, a u odrasloj dobi ne razumije zašto je toliko osjetljiva na odbacivanje u vezama, vjerojatno nosi potisnute rane iz prošlosti koje nikad nisu obrađene.
Psalam 32 prikazuje suprotan, zdraviji put. Psalmist opisuje kako je, dok je šutio o svojem grijehu patio: “Prešutjet sam htio, ali kosti mi klonuše od neprestana jecanja.”. Tek kada je priznao svoj grijeh, osjetio je oslobođenje. Ovaj psalam gotovo je preslika onoga što danas terapija naziva katarzom, odnosno iskreno imenovanje onoga što nosimo što donosi olakšanje, umjesto njegovog guranja u tamu.
Projekcija se događa kada vlastite neprihvatljive osjećaje, misli ili impulse pripisujemo drugima. Osoba koja se duboko bori s vlastitom ljutnjom može stalno doživljavati druge kao agresivne i prijeteće, ne prepoznajući vlastiti bijes koji nosi unutra. Roditelj koji se osjeća krivim zbog premalo vremena provedenog s djecom može optuživati dijete da je “previše zahtjevno” ili “nezahvalno”.
Isusov poziv da prvo izvadimo brvno iz svog oka prije nego što kritiziramo trn u oku bližnjega (Mt 7,3-5) izravno govori o ovom mehanizmu. Ono što najviše smeta nama kod drugih, vrlo često je odraz onoga s čime se sami borimo, a ne želimo to vidjeti.
Racionalizacija je pronalaženje logičnih, naizgled prihvatljivih objašnjenja za ponašanja ili osjećaje koji su u svojoj srži vođeni nečim manje prihvatljivim: strahom, ljubomorom ili sebičnošću. Osoba koja je odbila pomoći prijatelju u nevolji može si reći “on bi to ionako sam riješio” ili “nisam imao vremena, a uostalom i drugi su zauzeti”, umjesto da prizna da joj je bilo neugodno ili da joj se nije dalo.
Kralj Šaul u Prvoj knjizi Samuelovoj daje upečatljiv primjer. Kad je trebao u potpunosti uništiti plijen kako mu je zapovjeđeno. On je poštedio najbolje od stoke, opravdavajući to time da će ih žrtvovati Bogu (1 Sam 15). Na površini, njegovo objašnjenje zvuči pobožno, ali prorok Samuel prozire da je u pitanju neposlušnost obučena u religiozno opravdanje. Koliko često i mi svoje izbore bilo da su sebični, kompromisni, ponekad i pogrešni oblačimo u “razumne” ili čak “duhovne” razloge, samo da ne bismo morali priznati istinski motiv?
Reaktivna formacija je pretvaranje neprihvatljivog osjećaja u njegovu suprotnost. Osoba koja u sebi nosi snažnu ljubomoru ili netrpeljivost prema kolegi može prema toj osobi pokazivati pretjeranu ljubaznost, čak hvaliti je pred drugima dok iznutra “kuha”. Ovo se često vidi i u obiteljima, gdje član koji se osjeća zapostavljenim postaje pretjerano brižan i požrtvovan, gotovo do točke iscrpljenosti, kao da time dokazuje (sebi i drugima) da osjećaj zapostavljenosti ne postoji.
Zanimljiviji je primjer Jakovljevih sinova prema Josipu. Njihova mržnja prema bratu, rođena iz ljubomore, ne izlazi odmah na vidjelo kao otvoreno neprijateljstvo, nego se godinama prikriva i taloži, dok jednog dana ne izbije u krajnje drastičnom činu (Post 37). Suprotno tome, kada je riječ o “kuhanju” osjećaja koji se maskiraju ljubaznošću, korisno je sjetiti se Pavlove opomene da ljubav “ne traži svoje” i “ne srdi se lako” (1 Kor 13,4-5) upravo zato što prava ljubav, za razliku od reaktivne formacije, ne mora glumiti ono što nije. Ona je iskrena i ne crpi snagu iz prikrivanja suprotnog osjećaja.
Sublimacija smatra se jednim od “zrelijih” mehanizama koje preusmjeravanje neprihvatljivih ili teških impulsa u društveno prihvatljive, čak i plodne aktivnosti. Osoba koja nosi velik bijes zbog nepravde koju je doživjela može tu energiju usmjeriti u borbu za pravedniju zajednicu, volontiranje ili umjetnost. U tom smislu, sublimacija je most između psihologije i duhovnosti. Mnogi sveci i duhovne osobe svoje su najteže životne rane pretvorili u izvor služenja drugima.
Sveti Pavao je izvrstan biblijski primjer ovog procesa. Prije obraćenja, Pavao je svoju žestinu usmjeravao u progonstvo kršćana (Dj 9,1-2), energiju koja je bila destruktivna i puna mržnje. Nakon susreta s Kristom na putu u Damask, ta ista žestina, ista snaga karaktera, nije nestala samo je preusmjerena u jednako žestoku revnost za evanđelje, koja ga je odvela na putovanja po cijelom tadašnjem svijetu. Bog nije izbrisao njegovu prirodnu intenzivnost, nego je tu energiju usmjerio prema izgradnji, a ne prema razaranju. To je možda najljepša ilustracija sublimacije u cijelom Pismu. Nije gušenje impulsa, nego njegovo preusmjeravanje prema dobru.
Premještanje kako smo vidjeli u početku ovog članka, uključuje usmjeravanje emocija najčešće ljutnje ili frustracije s izvornog izvora na manje opasan ili dostupniji objekt. Šef je “nedodirljiv”, a obitelj kod kuće postaje mjesto gdje se napetost prazni. Ovaj mehanizam objašnjava zašto su naši najbliži često oni koji “dobiju” najgori dio nas jer su sigurni, jer ostaju, jer se s njima osjećamo dovoljno opušteno da skinemo “masku” koju nosimo prema svijetu. Paradoksalno, upravo oni koje najviše volimo, najčešće trpe naše neobrađene emocije.
Knjiga o Jobu sadrži zanimljiv, suptilniji oblik ovog mehanizma. Job, opterećen vlastitom patnjom koju ne razumije, na trenutke svoju frustraciju koja je dubinski upućena Bogu i njegovoj prividnoj tišini usmjerava prema svojim prijateljima, optužujući ih i odbacujući njihove (doduše loše) pokušaje utjehe oštrije nego što bi inače učinio. Patnja koja nema kamo izaći u izravnom razgovoru s Bogom pronalazi izlaz prema onima koji su fizički prisutni i dostupni. Ovo nas podsjeća zašto Pismo toliko inzistira na strpljivosti u obiteljskim odnosima. Pavao u Poslanici Efežanima upravo zato savjetuje da sunce ne zalazi na gnjevu (Ef 4,26), svjestan da nepriznata, premještena ljutnja nagriza upravo one odnose koje bismo trebali najviše čuvati.
Kad obrane postanu zid umjesto štita
Obrambeni mehanizmi nastali su s razlogom jer nas štite u trenucima kada bismo inače bili preopterećeni. Dijete koje odrasta u kaotičnom domu i nauči “ne osjećati previše” kako bi preživjelo, koristi adaptivan mehanizam u tom trenutku i on mu je pomogao. Problem nastaje kada to dijete odraste, okolnosti se promijene, a obrana ostane i sada ta osoba, kao odrasla, ne može osjetiti bliskost s partnerom, djecom, pa ni s Bogom, jer je naučila da je “ne osjećati” sigurnije od “osjećati”.
Tada obrana, koja je trebala biti privremeni štit, postaje zid koji nas izolira od drugih, od sebe, i od milosti. Sveto pismo nam na više mjesta govori o “okamenjenom srcu” što možemo razumjeti kao duboko duhovnu sliku onoga što se događa kada se obrane stvrdnu do te mjere da više ne propuštaju ništa, ni bol, ali ni ljubav.
Put prema iskrenosti
Razgrtanje obrambenih mehanizama nikada ne bi trebalo biti nasilno ni prema sebi, ni prema drugima. Naglo razbijanje obrana, bez zdravog okruženja, može osobu ostaviti preplavljenom i nezaštićenom. Zato je proces postupan, i u terapiji i u duhovnom životu.
U svakodnevnom životu, prvi korak je jednostavna, ali neugodna praksa zapitati se, u trenutku kada smo iznimno ljutiti, povučeni ili kritični prema drugima – što je ovo zaista u meni? Je li ovo zaista o njemu/njoj, ili nosim nešto što nema veze s ovom situacijom? Ta vrsta unutarnje iskrenosti, koju kršćanska tradicija poznaje kao ispit savjesti, čini sličan posao kao i terapijski uvid, ona usporava automatski obrazac i otvara prostor za izbor, umjesto reakcije.
Sakrament pomirenja, u tom smislu, može se promatrati i kao prostor u kojem se osoba uči razgraditi svoje obrane pred Bogom koji već sve znade, a koji ne osuđuje, nego liječi. Isto kao što je David, kada je prestao bježati od istine, pronašao ne osudu, nego milost, tako i svaki čovjek koji se iskreno suoči sa svojim obrambenim mehanizmima bilo u molitvi, bilo u terapijskom razgovoru, bilo u iskrenom razgovoru s bliskom osobom otvara prostor za nešto što obrane, po svojoj prirodi, ne mogu dati. A to je stvarna blizina i mir.
