Prošla je točno godina dana od mog prvog “velikog” Camina, onog portugalskog. Bila je srijeda, 18. lipnja kad sam s neizvjesnošću, ali ogromnom srećom i povjerenjem poletjela prema Lisabonu. Mjesecima ranije dok sam još planirala odlazak, želja mi je bila krenuti na Tijelovo, blagdan koji je lani padao na 19. lipnja, jer, kako sam ranije spomenula, volim datume i njihovu simboliku. Također, želja je bila da 25. lipnja, obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju dočekam u Fatimi. Jer nosim Majku u srcu, Ona mi je zagovornica i pratiteljica na svim mojim životnim putima i željela sam taj veliki spomendan provesti još više s Njom, na njenom dragom mjestu kojega je izabrala da se približi nama ljudima, svojoj djeci.
Udaljenost između Lisabona i Fatime je oko 160 kilometara, što mi se ipak učinilo previše za prohodati u šest dana. Svi savjeti o hodanju i kilometrima govorili su da se krene s kraćim rutama, dok se tijelo navikne i mišići shvate što od njih svakodnevno želimo. To je promijenilo odluku o datumu polaska te sam odlučila ipak krenuti dan ranije. Taj 18. lipnja, na prvi mah činio se kao običan datum, no vrlo brzo i on otkriva svoju simboliku. I baš sam u toj simbolici vidjela vodstvo Neba, koje je zaokružilo početak i kraj – s Majkom sam krenula, s Njom putovala, s Njom i kod Nje završila svoju veliku duhovnu avanturu. Danas, godinu dana kasnije, dok na live streamu molim s ostalom braćom i sestrama i pratim Gospina ukazanja na Podbrdu, želim vam ispričati djelić priče o putu u Fatimu, međugorskoj obljetnici i završetku mog portugalskog Camina koji nije završio u Santiagu de Composteli, nego Garabandalu, malom planinskom selu u Španjolskoj u kojem se Gospa ukazivala djevojčicama između 1961. i 1965.godine. Upravo je 18. lipnja bio uvod u ta ukazanja. Tada su djevojčicama ukazao arhanđel Mihael te im se ukazivao sljedećih dvanaest dana. Drugog srpnja ukazala im se i sama Blažena djevica Marija.
Dok je Lisabon polako nestajao iza mojih leđa, a kilometri se uz predivnu rijeku Tajo polako nizali prema Fatimi, u srcu (a često i naglas) ponavljala sam riječi: “I ovaj korak je za tebe Majčice, i ovaj, i ovaj, i ovaj…!” Još ranije odlučila sam kako će moja nakana hoda do Fatime biti samo za Nju. Za Njene nakane, nakane mira, ljubavi i zaštite njene djece. Ona najbolje zna što nam treba i gorućom ljubavlju se zauzima za nas pred licem svoga Sina. Tih dana bila je svakodnevna organizirana molitva i ukazanja na Podbrdu, baš kao i danas. Svoju molitvu, žrtvu i nakanu ujedinila sam s molitvom svih onih koji su imali milost biti na ukazanjima.
Rijeku su ubrzo zamijenila rodna polja, a blagi lahor koji je do tad milovao i osvježavao put, nestajao je pred sve jačim zrakama sunca koje, začudo, nisu bile neugodne. Grijale su srce, usmjeravale korake, obasjavale predivne portugalske gradiće i mjesta koja su svojim živopisnim pločicama (azulejosima) pridonosila bajkovitom dojmu cijelog putovanja. Jedino je dosadni i ne mali žulj, koji je već drugi dan hoda nastao na peti desne noge, pokušavao pokvariti i usporiti taj veličanstveni hod. Hod promjene, vjere i potpunog predanja. Ali svakim korakom, svakom boli koju bih osjetila dok bih koračala ka svom prvom duhovnom cilju, Fatimi, nakana i predanje bile su sve jače!
Dvanaestak kilometara pred Fatimom, kad sam ih u tom danu prevalila već 20, tijelo a i razboritost je govorila – možda je ipak pametno stati. Bio je to 25. lipnja. Tijelom na portugalskom asfaltu i makadamu, a svim srcem u ljubljenom Međugorju i željenoj Fatimi, tješila sam samu sebe: “Pa dobro, nije Gospi važno da baš na taj dan moraš stići. Vidi ona tvoju želju, vidi trud i napor. Dovoljno je to. Dala si koliko si mogla. Ako sad staneš ne umanjuje se milost, trud i žrtva koju prinosiš Majci.” Dok sam se pokušavala uvjeriti u te misli, tražila sam smještaj gdje odmoriti. Pronašla sam sobu u kući, dvanaestak kilometara pred Fatimom i odlučila sljedeće: Idem odmoriti. Ako nakon tuša i malo sna osjetim da mogu dalje, idem dalje, a ako ne, nastavit ću ujutro. Bože, prepuštam se Tvojoj volji!
U smještaju me dočekala vrlo mila i ljubazna domaćica kolumbijskih korijena. Provela me dvorištem pričajući kako su tek otvorili vrata svojeg doma za smještaj hodočasnicima te da sam im ja prva. Dovela me do ulaza otvarajući vrata puštajući me unutra.. A na kraju malog hodnika, na ormariću sa cvijećem, svijećom i slikama koji je bio uređen kao oltarić, smiješio mi se kip međugorskog uskrslog Isusa! Ma zar je moguće?! Međugorski moj Isuse, kojemu sam se toliko često molila, skupljala njegove suzice i blagoslivljala sve ono što je vapilo za blagoslovom, zar je moguće da si me ovdje pronašao?! I to sad, kad je moje srce s Tobom i Majkom u Međugorju, a želja da se s vama sjedinim na svetom fatimskom tlu jača od boli i umora koje osjećam! Okrijepila sam se, pojela ručak i popričala s dragom domaćicom koja mi je s velikom radošću pričala o svoja dva posjeta Međugorju. Odmorila sam dva-tri sata i naravno krenula dalje. Letjela sam tih 12 kilometara! Ništa više nisam osjećala; ni žulj, ni bol, ni umor. Adrenalin i ushit preplavili su svaki kutak moga bića, uma i srca. Na glas sam ponavljala: “I ovaj, je za Tebe Majko, i ovaj, i ovaj, i ovaj…”, gledajući korake i brojeći zadnje kilometre do Majčinog krila. I stigla sam! Za dana, prije svete mise i procesije svijećama. Ne može se to opisati…Ta zahvalnost je suokus osjećaja ljubavi i pripadnosti koju ćemo vjerojatno jednom tako osjećati dok se u Vječnosti budemo gledali oči u Oči…
U Fatimi sam ostala šest dana. Šest divnih dana milosti, molitve, fizičke i duhovne rehabilitacije. Put je dalje vodio u Porto iz kojeg sam, baš tog drugog srpnja kad se Gospa ukazala djevojkama u Garabandalu, krenula dalje prema Santiagu. Svaki dan, svaki doživljaj i susret priča je za sebe. Mnogo ih je i ne može se sad o svima. Ali ona jedna od srcu milijih, želi biti ispričana i to baš ovih dana kada sjećanje na nju još jače gori. Kako sam spomenula na početku, to je priča o malom, predivnom, a tako dubokom i snažnom selu na sjeveru planinskog dijela Španjolske – Garabandalu!
Došavši u Santiago i proživjevši svu radost uspjeha, zahvalnosti i ushićenja zbog završetka Puta, barem onog koji se prolazio pješice, slijedila je druga etapa hodočašća – najam automobila i putovanje u 450 kilometara udaljen San Sebastian de Garabandal. Znala sam da mi je boravak u Španjolskoj jedinstvena prilika da obiđem to svetište, iako je u početku postojala bojazan kako ću sama iznajmiti automobil, voziti Španjolskom i ići u nepoznato. Ali poziv Majke bio je jači od svakog straha! Povjerenje u Providnost i želja srca da pođem posjetiti i to mjesto koje je Ona izabrala za susret i poruke koje nam je željela prenijeti, bio je dovoljan motiv ići i za tim iskustvom.
Španjolska me ostavljala bez daha… Ne znam jesam li se više divila obalnim gradićima u koje sam svraćala, toplini i gostoljubljivosti ljudi s kojima sam se susretala, urednosti i ljepoti malih mjesta i sela kroz koja sam prolazila a koja su me podsjećala na naša dalmatinska… Jedino su boje bile drugačije. Dok je naš kamen bijel, španjolski je žućkast; dok su naši krovovi crveni a grilje bijele, njihovi krovovi su svjetlo smeđi, a grilje od tamno smeđeg drveta. Uredni vrtovi prepuni raznobojnog cvijeća, a grmovi i drveće u beskrajnim nijansama zelene. Prelijepo! Ali ništa se ne može usporediti s osjećajem koji se počeo stvarati u grudima dok sam se vozila uzbrdo po planini, željno iščekujući tablu koja će mi pokazati da sam stigla. I ugledala sam je – San Sebastian de Garabandal! Valjda kad je srce spremno a duša željna, pomazanje nastupa i prije svega što trebaš proživjeti. Od izlaska iz auta, sve dalje što je slijedilo bio je kao divan san koji budna sanjam!
Pomazanje i svetost osjećali su se na svakom koraku. Sve je bilo tiho. Ušavši u samo mjesto nisam susrela niti jednu jedinu osobu. Kamene kuće od žućkasto-smeđeg kamena s tamnosmeđim griljama odisale su ljepotom nekog starog sigurnog vremena. Samo mjesto toliko je maleno da ne možeš zalutati. Cesta me dovela do jednog šireg dijela ulice koji se ne može nazvati trgom, ali ukazuje na to da bi se tu češće moglo na nekoga naići nego u okolnim uličicama. I doista, na prozoru jedne od kuća vidjela sam natpis “suvenirnica”, jedina u mjestu. Radila je po potrebi. Ako si želio nešto kupiti, na prozoru je stajao broj telefona gospođe koja u njoj radi, a živi na katu iznad te bi je trebao nazvati da dođe i da te posluži. Preko puta suvenirnice bio je kafić. Nije radio jer taj dan nije imao za koga. Kasnije sam saznala da i on otvara ako bude najavljenih hodočasnika. U cijelom mjestu dva su pansiona u kojima se može odsjesti. Jedan nije radio, a drugi je bio iznajmljen američkim gostima koji su tih dana jedini bili u Garabandalu. Srećom, restoran tog pansiona imao je otvorena vrata i za ovako slučajne hodočasnike kao što sam ja, pa sam se imala gdje okrijepiti na kraju dana. Ali, to je došlo prilično nakon svega što sam prije toga iskusila…
Došavši do “trgića” sa suvenirnicom i zatvorenim barom, na drugoj strani primjetila sam zvonik i velika drvena vrata. Sve je kazivalo da se nalazim pored crkve, ali, činilo se zatvorene, jer bilo je izrazito mirno i tiho. Ipak me nešto privuklo da se približim drvenim vratima i pokušam ih otvoriti. Bilo je otključano. Prizor koji me zatekao dodatno je pojačao uzbuđenje i milosti koje su se već tako osjetno spuštale. U crkvi, na oltaru bio je izložen Presveti Oltarski Sakrament, a nekolicina ljudi unutra boravila je u molitvi i klanjanju. Kako milostan i predivan doček! Sam Gospodin me dočekao! Srce je gorjelo i u predanju ostalo sve do kraja klanjanja.
Nakon poklona Gospodinu nastavila sam hodati pustim kamenim uličicama, a poutokazi su me vodili ka brdu “Los pinos”. Brdu s nekoliko borova na vrhu gdje se Blažena Djevica Marija ukazala djevojčicama 1961. Sve me neodoljivo podsjećalo na Međugorje – kao da se penjem na Podbrdo. Čak je i udaljenost do vrha približno slična. Jedino, umjesto crvene hercegovačke zemlje, između kamenja na stazi u Garabandalu probija zelena travica. Kamen, zelenilo, cvijeće, mir… Izraziti mir koji puni i iscjeljuje.
Pet sam sati sjedila pod borovima… Sjedila, klečala, molila, prisjećajući se velike istine Gospinog ukazanja na ovom mjestu, premda ni ono još nije službeno priznato.
Veliki i sveti Padre Pio, čija bista je na samom vrhu brda u blizini borova, rekao je: “Vjerovat će kada bude prekasno.” Svi smo mi slobodni odlučiti vjerujemo li i osjećamo li ukazanja kao istinita ili ne, ali poruke koje se protežu kroz sva Gospina obraćanja svojoj djeci, jedinstvene su upute kako postati i ostati svet i pridružiti se zboru svetih u Nebu. U glavnim porukama Garabandala, prema svjedočanstvima vidjelica, Gospa poziva na obraćenje, ispovijed, euharistiju i ozbiljno shvaćanje vlastite savjesti. Spominje se i prosvjetljenje savjesti, upozorenje koje će, bez iznimke, doživjeti svi ljudi na Zemlji. U njemu ćemo svoju dušu vidjeti onako kako je Bog vidi. Vidjet ćemo sve dobro i sve zlo što smo ikada u životu učinili te posljedice istih. Taj događaj biti će bolan, ali usmjeren na obraćenje.
Govorile su vidjelice još i o čudu koje bi trebalo ostaviti trajni znak u Garabandalu, ali ja sam svoje čudo već doživjela. Sama, ali s cijelim Nebom koje se u svojoj veličini i ljubavi otvorilo nada mnom, u srcu sam donijela i predala sve svoje voljene, sve svoje poznate, sve želje i strahove, trenutke uspona i padova, boli i patnje, sadašnjosti i budućnosti. Sve je bilo skupljeno u malu točku unutar srca koja se zatim poput Velikog praska u ganuću rasprsnula to popodne pod borovima Garabandala.
Bio je 16. srpnja, blagdan Gospe Karmelske, a upravo tako se Majka predstavila vidjelicama kada im se ukazala na tom mjestu. I mene je pozvala na svoju obljetnicu. Pozvala me da krenem na putovanje života, na dan kada je njen glasnik arkanđeo Mihael posjetio djevojčice. Na međugorsku obljetnicu provedenu u svetištu Fatime, zajedno s njom prisjetila sam se njezinih riječi “što sam započela u Fatimi, završit ću u Međugorju.” Na spomendan fatimskih tajni, 13. srpnja dovela me pred katedralu sv. Jakova u Santiagu, a na spomendan karmelske Gospe, pozvala me u svoje krilo u Garabandalu. Ta naša nebeska Majka, taj izvor Ljubavi, utjehe i zaštite, taj oslonac, snaga, vodstvo i zagovornica! Nepresušni izvor dobara koji se bez prestanka izljeva na svoju djecu. Otvorimo se, pustimo je da nas voli, povjerujmo da je stalno uz nas! Jer jednom kad to prihvatimo, život postaje put ka vječnom i trajnom zagrljaju. Zagrljaju Trojstva u čije krilo će nas Ona dovesti – za ruku, kao svoju djecu, što zaista i jesmo. Majčice, hvala Ti!
