Kako je sve počelo… Kad je tog 13. srpnja 2025. hodočasničke godine, negdje oko 17 sati poslije podne ruksak skliznuo s ramena dodirnuvši tlo pred velebnim zdanjem katedrale sv. Jakova u Santiago de Composteli, u srce se utisnuo zadnji pečat tog putovanja – neizmjerni pečat zahvalnosti. Ni slutila nisam da tada nije završio, nego upravo započeo novi Camino. Camino s onim koji sam jest Put, Istina i Život. Novi put blagoslova, molitve i žrtve. Jedan put, jednog čovjeka i njegovog Boga.
Volim reći kako nam svima Gospodin govori jezikom koji je osoban, koji odaje koliko nas poznaje i ljubi. Koji odaje koliko mu je stalo da s njim uspostavimo odnos, da ga čujemo i prepoznamo.
Tako ja volim datume. Gospodin to zna i sigurna sam da nije ni malo slučajno da sam u Santiago de Compostelu pristigla upravo 13. srpnja, na dan trećeg Gospinog ukazanja u Fatimi i primanja fatimskih tajni. Dva tjedna prije dolaska u Santiago, Fatima je na šest dana bila moje utočište i lječilište. U zagrljaju Majke duh se rehabilitirao otpuštajući terete kojima je bio prepunjen, a ozljede od žuljeva nastalih dotadašnjim hodanjem iz Lisabona polako su zarastale. Bili su to dani krajem lipnja kada se u domovini hrvatski narod pripremao posvetiti Presvetom Srcu Isusovu. Uživo sam pratila taj događaj, uz upaljenu svijeću i malu hrvatsku zastavu koja je do tada viseći s ruksaka dok sam hodala Portugalom, pokazivala osjećaj pripadnosti i domoljublja. I tako, iako daleko u tuđoj zemlji, ali na svetom tlu u Majčinom zagrljaju, a srcem i mislima uz svoj hrvatski narod, blagoslivljala sam i zagovarala posvećujući ga Presvetom Srcu Isusovu. Možda je baš tada nastala klica novog Camina – Hrvatskog Camina. Nove priče, za sada neizvjesne, ali koja je nagoviještala putovanje srca i zajedništvo čovjeka i Boga.
Čula sam bila ranije za hrvatski Camino, točnije Camino Krk, ali ništa detaljnije o svemu nisam znala. U mojem poimanju Camino je bilo hodočašće kroz Španjolsku ili Portugal, s jednim ciljem – stići do katedrale svetog Jakova u Santiago de Composteli. Dionica koju su osmislili na Krku činila mi se kao neka lijepa šetnica, turistički izlet koji su entuzijasti željni hodanja mogli prelaziti u, vjerujem, predivnom ambijentu tog lijepog otoka. Ali dotad još nisam bila osjetila onaj “duh Camina” za hrvatske dionice, a koji neminovno ispuni sve Camino hodočasnike. No, jednom kada taj duh ispuni tvoje biće, nemoguće je više ne osjetiti taj žar, tu radost, ispunjenje i zahvalnost koju donosi.
Vrativši se u Hrvatsku postajala sam svjesna koliko naša zemlja i mnogi, mnogi u njoj poznaju i žive taj duh Camina! Članci i priče su me sami pronalazili, a čitajući ih, svaka priča palila bi novu iskricu u srcu te budila znatiželju. Htjela sam sve više čitati, više istražiti, a možda opet i prohodati…
Saznala sam tako da Camino duh u hrvatskom narodu datira još od davne 1203. godine od kada Hrvati organizirano hodočaste u svetište sv. Jakova u Santiago de Compostela. Osnovana je i Bratovština Svetog Jakova – neprofitna udruga koja nasljeduje tu tradiciju davnih bratovština koje su pomagale hodočasnicima na putu do Santiaga. Današnja Bratovština obnavlja te srednjovjekovne hodočasničke rute po domovini. Aktivno je više od 20 etapa duljine preko 3.000 kilometara diljem Hrvatske.
Camino put kroz Hrvatsku nije samo označena staza kojom se hoda, nego jedno posebno iskustvo kroz koje hodočasnici mogu upoznati hrvatsku povijest, kulturu, vjeru i predivne krajolike kroz koje ruta prolazi. Taj projekt povezuje ljude, pomaže manjim sredinama i potiče zdraviji način života, a mnogi upravo na Caminu pronađu mir, odmak od stresa i vrijeme za sebe.
Da, to je za mene! Želim proći tim stazama naše domovine – sve je u meni povikalo! I skoro sam se otisnula na prvo organizirano hodočašće zadarskom dionicom koje se planiralo u narednom vikendu. Ipak, razboritost me podsjetila na zlatno pravilo, da sve važne odluke stavim pred Gospodina, natopivši ih molitvom i pouzdanjem da će On pokazati slaže li se moja volja s Njegovom. Jer, uostalom, želja mi je i čežnja ispunjati i živjeti Njegovu volju u svom životu. A za ovu želju još nisam bila dobila potvrdu.
Srećom, taj isti vikend organizirao se Planinarski križni put u organizaciji Bratovštine svetog Bernarda. Ove godine hodalo se od Stenjevca preko Zaprešića do Marije Gorice; dva dana. Prijavila sam se za ovo hodočašće s velikom osobnom nakanom – da mi Gospodin potvrdi, je li hodanje hrvatskog Camina za mene i u skladu s Njegovom voljom za moj život!
Molitva, pjesma i radost oko 500 ljudi svih dobi koji su se to jutro okupili u stenjevačkoj crkvi otvaralo je srce i dizalo duh prema onome koji je bio razlog našeg okupljanja. Već na početku zajedništva i molitve osjećala sam Božji dodir koji mi je, na meni znane načine, potvrđivao da me tog jutra baš želio tu pred sobom. Srce puno pitanja, čežnji, želja, a i teškoća kojima je bilo puno, polako se prepuštalo nježnom dodiru Duha koji je doticao najskrivenije prostore dubina, osvjetljujući ih i na površinu iznoseći slike i sjećanja za koja nisam ni mislila da više postoje. Pred Njim sve ogoljuje; pred Njim sve postaje lako; pred Njim sve gubi drugi smisao osim onoga da On, da Ljubav postaje jedini smisao. Pred Njim… Pred Gospodinom.
Korak po korak, brijeg po brijeg i postaja po postaja planinarskog križnog puta jačali su u meni spoznaju da Gospodin blagoslivlja moju želju da nastavim tim putem hodanja i molitve. Ali prava potvrda dogodila se na jednoj posebnoj postaji, takozvanoj “Postaji šutnje”. Bili smo se spustili niz Medvednicu, na stranu prema Zaprešiću, te nakon divne okrjepe koju su nam pripremili braća i sestre iz mjesta Jablanovec, nastavili smo hodati poljem u šutnji… Petstotina ljudi hoda u tišini, osluškujući zvukove prirode, prometa, šuškanja kamenčića pod nogama, te zvukove vlastitih misli. Milosno! Pokušavala sam, tada, što više biti u trenutku, ne vezujući se za misli koje su dolazile. Puštala sam ih da prođu, vraćajući svijest na zvukove koji iako prisutni, bili su tako potrebna i zdrava “tišina”. I tada, u toj tišini, progovorio je On…
Dok mi je pogled bio na tenisicama i prašini koja se hodajući na njima skupila, sjetila sam se kako se već duže vrijeme Gospodinu predstavljam kao “njegovo malo zrno prašine”. Kada mu želim iskazati ljubav, kada njegov Duh dotakne moje srce te ono osjeti koliko Ga ustvari ljubi, u istom trenu postanem svjesna svoje ništavnosti, grješnosti, činjenice kako slabo znam ljubiti. Niti sebe, niti obitelj, niti druge onako kako je potrebno, a kamo li nebeskoga Oca! Svjesna kako je ta moja ljubav toliko mala i beznačajna, da ona ne može biti veća od zrna prašine. Ali je ipak tu. Tolika, kolika. Zato dok bih Mu iz srca govorila da Ga ljubim, nadovezala bih se sa “tvoje malo zrno prašine”. Dok sam hodala tu postaju šutnje gledajući prašinu koja se skupila na mojim tenisicama, a dok me sjećanje vraćalo u razgovore s Gospodinom, u srcu sam jasno čula riječi: “Ne jedno zrno prašine, nego će se milijarde nakupiti pod tvojim nogama dok budu koračale u Imenu mome!”
U tom trenutku ne treba više potvrda. Jednostavno znaš! Tako govori Gospodin. Ljubavlju svojom ispunja i potvrđuje ono što je sam upisao u moje srce. Potvrđuje nakanu s kojom sam došla pred Njega, nakanu s kojom hodam ovo hodočašće. Duša mu odgovara riječima koje sam mu, ne tako davno već jednom uputila tog srpanjskog dana kada se pečat zahvalnosti urezao u moje biće: “Gospodine, hvala Ti što želiš isto što i ja!”
Biti ću Tvoj hodočasnik, Tvoj glasnik, Tvoja sol zemlje – pod zagovorom Majke Marije, Gospe od Puta.
