Kao da je netko istresao kante i kante jarkih boja, maturanti su se razmilili ulicama u pokušaju da na trenutak zaustave vrijeme prije nego što ih život razvuče po fakultetima i poslovima. Mokre od pjene i alkohola dočekuju ih roditelji, tražeći još uvijek tragove svog djetešca u licima sada već mladih ljudi.
Na šarenoj mapi norijade strši jedna točka. Sablastan prizor ispred šibenskog suda, gdje jedna generacija, zavijena u crno, stoji nijemo s bijelim balonima u rukama.
Između te dvije slike zbijena je cijela tragedija Drniša. Ono što je moglo biti, a nije. U svoj svojoj težini iznad bijelih balona lebdi samo pitanje zašto smo mu dopustili da ubije ponovno?
Premalo i prekasno stižu rečenice o reformi pravosuđa, nižu se u ispraznim bujicama iz usta političara dok cijela zemlja oplakuje Luku, devetnaestogodišnjeg anđela sahranjenog u maturalnom odijelu. Jer takva je naša Hrvatska, ubiješ jedno dijete, svima nama si ga ubio.
Znaju to i oni koji su propustili i oni koji su dopustili. Zato se na ovaj krik zajednice nitko se više ne može oglušiti. Raste prijezir prema sustavu kojem je važnije dati drugu priliku počinitelju nego zaštititi njegovu sljedeću žrtvu. Strašan je osjećaj da društvo više ne zna zaštititi normalne ljude od onih dokazano opasnih.
Na trenutak svi izgledaju odlučno, uvest ćemo doživotnu kaznu i čarobno riješiti sve probleme. Čarolija se brzo raspline pred stvarnošću u kojoj presude i dalje donose nevjerojatno milosrdni suci. Dosadašnja pedesetogodišnja maksimalna kazna zatvora samo je triput dosuđena, a viši sudovi i najgorim zločincima redovito smanjuju kazne. Europska pravna stečevina posljednjih desetljeća opsjednuta je idejom rehabilitacije. Tako je na Europskom sudu za ljudska prava i pao koncept doživotne kazne bez pomilovanja, jer čovjek mora imati priliku, mora imati nadu da će jednog dana ponovno steći svoju slobodu. Kako plemenito zvuči ta ideja, sve dok u sjećanje ne prizovemo sliku maturanata u crnom s bijelim balonima.
Cijela ta filozofija počiva na jednoj vrlo kršćanskoj ideji da se svatko može obratiti. Da je čovjek u svojoj srži ipak dobar, da negdje duboko postoji zdrava jezgra do koje se može doprijeti terapijom, empatijom, razumijevanjem, rehabilitacijom ili možda tek Božjim prstom. Pravna je znanost prigrlila shvaćanje da je zlo uglavnom posljedica nesretnih okolnosti. Pa se niže koloplet uzroka i opravdanja, od teškog djetinjstva, trauma, ovisnosti, siromaštva, pa sve do samog sustava koji je nekoga iznevjerio. I doista, mnogo je onih koji se promijene. A postoje i oni drugi.
Instinkt ih prepoznaje. Hladni unutarnji alarm pali se u prisustvu čovjeka koji iza sebe ostavlja pustoš. Posebna je to vrsta koja druge oko sebe gleda kao objekte, zatim kao svoje igračke, a na kraju i kao meso.
Nema ih mnogo, u punom, forenzički relevantnom smislu takvi psihopati čine možda oko jedan posto populacije. Ali mjerljivi su. Robert Hare nakon desetljeća proučavanja psihopatije razvio je ljestvicu koja vrlo lako pokazuje pojedince trajno lišene empatije i grižnje savjesti. Znaju kako bi empatija trebala izgledati, ali je ne osjećaju, uče emocije kao strani jezik. I ne izgledaju kao čudovišta. Znaju biti mirni, racionalni, čak i šarmantni, pa lako zavaraju ljude koji očekuju da veliko zlo izgleda monstruozno. Najčešće izgleda potpuno prazno. Kao da je nešto temeljno u čovjeku naprosto ugašeno. Nije to čovjek koji je izgubio bitku sa sobom, ovdje bitke ni nema. Sinovi propasti srasli su s tamom.
Pomiriti se s time da postoje ljudi kojima možda nema pomoći trebalo bi biti teže vjernicima nego pravnicima. No čini se da je kazneni sustav upao u kobnu zamku, pa kršćansko milosrđe stavlja iznad obveze zaštite društva. Kao da je jedina svrha kazne rehabilitacija zlotvora, a jedini jamac rehabilitacije broj godina provedenih u ćeliji.
Vjerovati u spasenje svake duše posao je Crkve. Država nema pravo svoju sigurnosnu politiku graditi uzdajući se u čuda. Zato se sigurnosni mehanizmi ugrađeni u pravni sustav ne mogu svesti samo na visinu kazne koja se može i ne mora dosuditi. Pogotovo kad dosadašnja praksa više ide na stranu “ne mora”.
Za razliku od Hrvatske, uređenije države imaju institute sigurnosnog zadržavanja za ekstremno nasilne počinitelje i seksualne predatore, čak i nakon odslužene kazne. Tamo znaju da izdržana kazna ne briše rizik od ponavljanja zločina, zato strogo prate i one koji izađu. Zauvijek ako treba, jer ipak postoji granica između milosrđa i naivnosti. Postoji i nemar, koji je posijao bijele balone na nebu iznad šibenskog suda. Što je doista okrutnije? Držati trajno opasnog čovjeka iza rešetaka ili čekati novo dijete za koje će jednoga dana ponovno zaviti norijadu u crno? Ne ponovilo se, ne ponovilo se, govore uglas okupljeni uz odar Luke Milovca.
Ne promijenimo li zakone, dogodine bi među nama ponovno mogli hodati ljudi koji su već oduzimali živote. Sustav će i tada tražiti isto što traži danas. Da vjerujemo vremenu. Da vjerujemo odsluženim godinama. Da vjerujemo kako zidovi zatvora sami po sebi mijenjaju čovjeka.
A vrijeme tu zapravo ne liječi baš ništa. Nekad samo nauči čovjeka bolje skrivati ono što jest.
Možda smo potpuno pogrešno shvatili i milosrđe i kaznu. Kao da čovjek mora ponovno hodati među ljudima da bi dokazao da se promijenio. Kao da pokajanje vrijedi manje ako se događa iza zatvorskih zidova! Duše se mogu spasiti i kad su iza rešetaka, neke baš tada.
