Ne postoji obljetnica koja se ne sjeća svojih samih početaka. To se odnosi i na međugorski fenomen, čiji je početak prije 45 godina označio duhovnu prekretnicu u suvremenom svijetu, a za koju u tome trenutku nitko nije znao kako će se razvijati, dokad će trajati i kako će biti primljena u Crkvi i izvan nje.
Te srijede, 24. lipnja 1981., bio je blagdan sv. Ivana Krstitelja i u Međugorju se, kao i u ostalom dijelu Hercegovine, nije radilo na svetkovinu, pa su i ljudi i djeca bili slobodni od svakodnevnih obveza i rada u polju oko vinograda i duhana. Toga se jutra i Mirjana Dragičević probudila radosna, jer se nije išlo u polje brati duhan. Ona je u Međugorje došla iz Sarajeva, na ljetne praznike, ujaku i ujni. Silno je voljela te ljetne mjesece i s uzbuđenjem je čekala svršetak školske godine kako bi cijelo ljeto provela u Međugorju.
Već dan prije dogovorila se sa susjedom i prijateljicom Ivankom kako će zajedno provesti dan u druženju. Ivankina kuća bila je tik do kuće Mirjanina ujaka i kada su se susrele, odlučile su se za šetnju izvan zaseoka kako bi razgovarale u miru.
– Ivanka i ja htjele smo biti same, da joj ispričam sve svoje novosti, ona meni svoje, jer sam malo prije toga došla iz Sarajeva. Šetale smo se ispod brda, koje sada zovemo Brdo ukazanja – priča Mirjana, a zaustavile su se pred Vickinom kućom želeći da i ona ide s njima, no rekli su im je da je Vicka zadrijemala i da će joj reći da su je tražile.
Šetajući se makadamskim putem, u sjeni Podbrda, razgovarale su o velikom nevremenu koje je tih dana pogodilo to područje. Bilo je toliko silovito da je grom udario u poštu i prekinuo sve telefonske i električne linije Međugorja s ostatkom svijeta. Razgovarale su i o događajima iz škole, novim prijateljstvima, najnovijoj modi i o ostalim tinejdžerskim temama. No njihov je razgovor bio u sjeni smrti Ivankine majke Jagode, koja je nakon iznenadne bolesti umrla prije manje od dva mjeseca. Bila je to, kako svjedoči Mirjana, sveta žena koja je prigrlila svoju alergiju. Ivanka je, kao što je to bio običaj u Hercegovini, na dan majčina sprovoda bila na pogrebu. Mirjana je u njihovu razgovoru osjećala tugu u Ivankinu glasu i bol koja se nazirala iz njezinih očiju, nadajući se kako će joj svjež zrak donijeti barem trenutačnu radost. I doista, razgovarajući s Ivankom, Mirjana je na njezinu licu počela primjećivati osmijeh.
– U to vrijeme nije bilo kuća, bilo je sve pusto, i kad smo se umorile, sjele smo baš ispod brda. Ona je gledala u brdo, a ja sam bila okrenuta leđima brdu. U jednom momentu ona mi kaže: „Mislim da je ono Gospa na brdu“ – priča Mirjana. Bilo je to između 17 i 18 sati. Ivanka je gledala i dalje prema brdu i ponovila: „Mislim da vidim Gospu“…
Svjedočanstvo je to vidjelice Mirjane Dragičević Soldo sa samih početaka ukazanja u Međugorju, a koje je identično ostalim svjedočanstvima međugorskih vidjelaca. Djeca toga dana, 24. lipnja 1981., nisu se usudila prići Gospi, no drugoga dana svjedoče kako su u popodnevnim satima osjetili silnu čežnju krenuti na isto mjesto na Podbrdo. Kažu kao da im je nešto čupalo grudi i srce ih je okupilo ispod Brda, pa su se okupili njih šestero i doslovce odletjeli na brdo iznad Bijakovića. Od toga dana, 25. lipnja 1981. međugorski fenomen traje sve do današnjeg dana, a šestero vidjelaca svakodnevno se susreću s Gospom. Danas njih troje ima i dalje svakodnevna ukazanja (sve dok im Gospa ne otkrije svih deset tajni – op.), a ostali periodično tijekom godine.
Taj događaj prepoznala je i službena Crkva pod nazivom „prvih sedam dana ukazanja“, kako je zbivanja od 24. lipnja do 3. srpnja 1981. nazvalo Međunarodno istražno povjerenstvo Svete Stolice za Međugorje, koje je 2010. osnovao papa Benedikt XVI. i vodstvo povjerio kardinalu Camillu Ruiniju.
„Trinaest glasova za priznavanje nadnaravnosti prvih sedam ukazanja u Međugorju, jedan glas protiv i jedan suzdržan. Većina suzdržanih glasova i mnoge nedoumice oko nastavka pojave ukazanja od kraja 1981. do danas. To je rezultat rada Komisije za Međugorje koju je 2010. osnovao Benedikt XVI. i kojom je predsjedao kardinal Camillo Ruini… „, objavio je nalaz Ruinijeve komisije vatikanist Andrea Tornielli 17. svibnja 2017. na svome blogu Vatican Insider, navodeći kako je Povjerenstvo kojim je predsjedao Ruini radilo od 17. ožujka 2010. do 17. siječnja 2014., a osim bivšeg predsjednika Talijanske BK (CEI), u njemu su sudjelovali kardinali Jozef Tomko, Vinko Puljić, Josip Bozanić, Julián Herranz i Angelo Amato. Zajedno s njima psihoanalitičar Tony Anatrella, teolozi Pierangelo Sequeri, Franjo Topić, Mihály Szentmártoni i Nela Gašpar, mariolog Salvatore Perrella, antropolog Achim Schütz, kanonist David Jaeger, psiholog o. Mijo Nikić i službenik Kongregacije za nauk vjere Krzysztof Nykiel.
„Imali su zadatak ‘prikupiti i ispitati sav materijal’ o Međugorju i predstaviti ‘detaljno izvješće’ s ocjenom ‘o nadnaravnosti ili nenadnaravnosti’ ukazanja, kao i naznačiti najprikladnija ‘pastoralna rješenja’. Povjerenstvo se sastalo 17 puta, pregledalo je svu dokumentaciju pohranjenu u Vatikanu, župi Međugorje, ali i arhivu tajnih službi bivše Jugoslavije. Saslušali su sve vidjelice i svjedoke, a u travnju 2012. obavili su inspekciju u tom hercegovačkom mjestu“, naveo je Torinelli i naglasio kako je „komisija primijetila vrlo jasnu razliku između početka međugorskog fenomena i njegova daljnjeg razvoja“.
„Tako se odlučila izraziti kroz dvije različite ocijene o dvije različite faze: prvih 7 navodnih ukazanja, koja su se događala između 24. lipnja i 3. srpnja 1981., i sve što se dogodilo kasnije. Članovi i stručnjaci izjasnili su se s 13 glasova za priznavanje natprirodnosti prvih viđenja. Jedan je član glasao protiv, a jedan stručnjak bio je suzdržan. Komisija potvrđuje da su šestero mladih vidjelica bili psihički normalni, da su bili iznenađeni ukazanjem, te da u onome što kažu da su vidjeli nije bilo nikakvog vanjskog utjecaja od strane franjevaca iz župe niti od drugih osoba. Ustrajali su u prepričavanju onog što su vidjeli unatoč tome što ih je policija uhitila i što im je prijetila smrću. Komisija je također odbacila hipotezu o demonskom podrijetlu ukazanja“, objavio je Tornielli i naveo kako je „glede druge faze ukazanja, Komisija je imala na umu teške smetnje zbog sukoba biskupa i franjevaca u župi, kao i činjenicu da su se ukazanja – najavljena i programirana pojedinačno za vidjelice koji više nisu u skupini – nastavljaju s ponavljajućim porukama“.
„Ona su se nastavila, unatoč tome što su djeca rekla da će prestati – što se zapravo nikad nije dogodilo. Zatim je tu tema ‘tajni’ s apokaliptičkim naznakama za koje su vidioci tvrdili da su im otkrivene tijekom ukazanja. O ovoj drugoj fazi Komisija je glasala u dva odvojena glasovanja. Prvi put uzimajući u obzir duhovne plodove Međugorja, ostavljajući po strani ponašanje vidjelaca. Ovdje su tri člana i tri stručnjaka kazala da postoje pozitivni učinci, četiri člana i tri stručnjaka kazala su da postoje različiti učinci koji su ipak uglavnom pozitivni, a preostala tri člana izjasnila su se da postoje različiti učinci, i pozitivni i negativni. Ako se osim duhovnih plodova uzme u obzir i ponašanje vidjelaca, osam članova i četiri stručnjaka smatraju da se ne mogu izraziti, dok su još dva člana glasala protiv nadnaravnosti“, napisao je Tornielli, dodavši kako „nakon što je naglašeno kako vidjelice iz Međugorja s duhovnog stajališta nikad nisu praćeni na odgovarajući način, i primijetivši da više ne čine skupinu, Komisija se izrazila za ukidanje zabrane organiziranog hodočašća u Međugorju (13 od 14 prisutnih članova i stručnjaka) i izglasala je većinom glasova da se u Međugorju ustanovi „vlast ovisna o Svetoj Stolici“ i da se župa pretvori u svetište papinskog prava (tal. santuario pontificio). Odluka je to vođena pastoralnim motivima – briga o milijunima hodočasnika koji tamo dolaze, izbjegavanje formiranja “paralelnih crkvi”, jasnoća u ekonomskim pitanjima – koja ne bi podrazumijevala priznavanje nadnaravnosti ukazanja“.
Papa Franjo o tome je govorio na povratku iz Fatime, također u svibnju 2017., neposredno prije objave Torniellijeva teksta.
“Krajem 2013. i početkom 2014. primio sam rezultate komisije kardinala Ruinija. U komisiji su bili dobri teolozi, biskupi, kardinali…, ali baš dobri. Vrlo dobri. Kao i komisija. Izvještaj Ruinija bio je vrlo, vrlo dobar. Zatim su u Kongregaciji za nauk vjere bile dvojbe, a Kongregacija je osudila mogućnost da pošalju svu dokumentaciju svakom od članova Feria Quarta (jednomjesečni sastanak u Kongregaciji za nauk vjere koja raspravlja o aktualnim slučajevima, nap.a.), čak i onu koja se činila suprotnom Ruinijevu izvješću. Primio sam obavijest, sjećam se da je bila subota navečer, kasno navečer…, i nije se činilo ispravnim. Bilo je to kao da stavljam na dražbu, oprostite mi na toj riječi, Ruinijevo izvješće koje je bilo jako dobro. U nedjeljno jutro prefekt je primio moje pismo te umjesto da ih šalju u Feria Quarta, neka mi osobno pošalju mišljenja”, rekao je papa Franjo u zrakoplovu na letu iz Fatime, a Tornielli pojašnjava kako je „Kongregacija za nauk vjere predvođena kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom izrazila je sumnju u fenomen, ali i u izvještaj Ruinijeve komisije, smatrajući je autoritativnim doprinosom koju treba usporediti s drugim mišljenjima i dokumentima. Tijekom 2016. održana je “Feria IV”, mjesečni sastanak članova Kongregacije za nauk vjere, sazvana kako bi se raspravljalo o slučaju Međugorje i izvještaju Ruinijeve komisije. Svaki od kardinala i biskupa koji su njeni članovi primio je tekst povjerenstva, ali i druge materijale u posjedu Kongregacije za nauk vjere. Tijekom sastanka članovi su zamoljeni da daju svoje mišljenje. Papa Franjo, ne želeći da izvještaj Ruinijeve komisije, kojeg on cijeni, ne bude stavljen “na aukciju”, odlučio je stoga da mišljenje članova “Feria IV” bude poslano izravno Papi. I to je odrađeno na vrijeme“.
Nalaz Ruinijeve komisije potaknuo je papu Franju da prvo u Međugorje pošalje u svoju „izvidnicu“ poljskog nadbiskupa mons. Henryka Hosera, kojega je uskoro imenovao i vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje i dao mu upravljačke ovlasti da župom upravlja u ime Svete Stolice.
Dolazak mons. Henryka Hosera bio je vidljiva prekretinca u odnosu službene Crkve prema Međugorju. Prije svega, njegov prvi dolazak u Međugorje, kao Papina izaslanika koji je u kratko vrijeme trebao „snimiti“ stanje probudio je nadu da je Crkva sa svojega najvišeg vrha pokazala zanimanje za Međugorje i da će ono tim potezom biti iščupano iz ralja prijepora na razini mjesne Crkve. Uslijedilo je pozitivno izviješće mons. Hosera Vatikanu, nakon čega je vrlo brzo imenovan „vatikanskim upraviteljem“ župe Međugorje, što je župu izdignulo iznad desetljetnih lokalnih sukoba i osporavanja. S vrlo važnom činjenicom da su se u mons. Hoseru utjelovile same ingerencije i autoritet Svetoga Oca, jer je on u njegovo ime i s njegovim nalogom upravljao župom na dobrobit župljana i hodočasnika.
Sam mons. Hoser vrlo je brzo uronio u međugorski fenomen. Moglo se to osjetiti već u njegovih prvih 24 sata boravka u Međugorju. Vrlo se brzo srodio s okolinom, fratrima, župljanima i hodočasnicima, istodobno osjetivši ono nadnaravno, bez čega međugorski fenomen uopće ne bi postojao. Jednostavan i ponizan, redovnički prilagodljiv i diplomatski potkovan, mons. Hoser preko noći postao je dio Međugorja. Nije sebi pripisivao gotovo nikakva velika djela, premda je morao biti svjestan da je njegovim dolaskom u Međugorje započelo ono što se u javnosti naziva „novom erom Međugorja“, a to prije svega znači prestanak sustavnih napada i osporavanja te okretanje rezultatima i plodovima Međugorja, po kojima se ono posve uklapalo u Franjin plan nove evangelizacije. Mons. Hoser došao je kao melem na ranu međugorskim mukama. S jedne strane na očigled svih priznavao je međugorska zbivanja, a s druge je bio mudar i strpljiv, ne želeći napraviti niti jedan ishitren korak, koji bi anulirao pozitivni naboj koji se u vrhu Crkve stvorio oko Međugorja.
Sljedeći korak pape Franje bilo je ukidanje zabrane svećenicima da organizirano i slobodno hodočaste i predvode hodočašća u Međugorje. Vijest o tom Papinu potezu bila je toliko važna da su je te nedjelje, 12. svibnja 2019., zajedno pročitali apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto (na talijanskom jeziku) i apostolski upravitelj župe Međugorje mons. Henryk Hoser (na hrvatskom jeziku) na jutarnjoj misi u osam sati, koju je, upravo zbog značenja, prenosio i Radio Mir Međugorje iz međugorske crkve sv. Jakova.
„Papa Franjo odredio je da je moguće organizirati hodočašća u Međugorje, uvijek pazeći da ne budu tumačena kao priznanje poznatih događaja, koji još zahtijevaju ispitivanje sa strane Crkve, tj da ne stvaraju na bilo koji način zabludu i dvosmislenost u doktrinalnom smislu. Isti kriterij moći će biti primijenjen na pastire svakog reda i stupnja koji žele poći u Međugorje i tamo slaviti i suslaviti na svečan način“, pročitao Papinu odluku na kraju mise mons. Hoser, nakon čega je bilo jasno da međugorski fenomen više neće biti moguće opstruirati i zaustaviti, što se sustavno radilo od samoga početka fenomena 1981.
Ta je Franjina odluka u punini zaživjela istoga ljeta, kada je otvaranje Festivala mladih Mladifesta započelo svečanim euharistijskim slavljem kojemu je predsjedao kardinal Angelo De Donatis, papin vikar Rimske biskupije, a večernju misu zatvaranja festivala služio je nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.
Sve to prethodilo je objavi statusa „nihil obstat“ (ništa ne priječi) prije više od godinu i pol dana za međugorski fenomen, jer je papa Franjo prepoznao plodove Međugorja od njegova početka prije 45 godina do danas. I omogućilo da u punini i dalje raste međugorska duhovnost, koja se začela šetnjom ondašnjih dviju djevojčica s početka priče i odlaskom djece na Podbrdo na poziv predivne žene u zlatnome sjaju, zvjezdanom krunom oko glave i sivoj haljini koja ih je dozivala da joj priđu.
PRVIH 7 DANA
1. Srijeda, 24. lipnja 1981.
U predvečerje ljetnoga dana u malenom hercegovačkom selu Međugorju djeca su prvi put vidjela Blaženu Djevicu Mariju na Podbrdu.
2. Četvrtak, 25. lipnja 1981.
Šestero djece vraća se u isto vrijeme na Podbrdo i uspostavlja prvi kontakt s Gospom, s kojom mole i pjevaju te od toga dana postaju međugorski vidioci kojima se ona svakodnevno ukazuje.
3. Petak, 26. lipnja 1981.
U Međugorju je uzbuđenje na vrhuncu, dolaze ljudi iz okolnih mjesta, župnika fra Joze Zovka nema u župi, a Gospa se obraća djeci i kaže im da je ona Blažena Djevica Marija.
4. Subota, 27. lipnja 1981.
Komunistička je vlast uznemirena, u selo dolazi policija i odvodi djecu na liječnički pregled u obližnji Čitluk, a u župu se vraća župnik Zovko, koji prvi put susreće djecu strahujući da je sve komunistička podvala.
5. Nedjelja, 28. lipnja 1981.
Tisuće ljudi dolaze sa svih strana u Međugorje kako bi bili na Podbrdu u vrijeme ukazanja, a Gospa dolazi u isto vrijeme – u 18.40. Djecu naziva „anđelima“ i poručuje ljudima da „vjeruju kao da me vide“.
6. Ponedjeljak, 29. lipnja 1981.
Po djecu ponovno dolazi policija, ali ih ovaj put vodi na psihijatriju u Mostar. Zatvaraju ih s duševnim bolesnicima i u mrtvačnicu kako bi se prepali. „Moći ćete izdržati, anđeli moji. Ne bojte se“, poručuje im Gospa na ukazanju toga dana.
7. Utorak, 30. lipnja 1981.
Vidioce na prijevaru odvode „na izlet“ izvan Međugorja, s planom da ih ne vrate do uobičajenog vremena ukazanja, no oni inzistiraju na povratku, ali ne dospijevaju u Međugorje, pa prvi put ukazanje imaju izvan Međugorja, u nedalekom selu Cernu.
Od tada vidioci imaju svakodnevna ukazanja, tj. sve dok troma od njih – Mirjani Dragičević, Ivanki Ivanković i Jakovu Čoli – Gospa ne povjeri deset tajni. Njima se Gospa od tada ukazuje jedanput ili nekoliko puta godišnje, a Vicki Ivanković, Ivanu Dragičeviću i Mariji Pavlović još uvijek svaki dan u isto vrijeme kao i u lipnju 1981.
