Šizma, malo je težih riječi u crkvenom žargonu od te. Herezama se katkad i olako nabacujemo. Baš kao i u braku kad jedan od supružnika počne lagati, hereze nagrizaju ljubav iznutra, ali odnos se i dalje može liječiti strpljivim razgovorom. Šizme su pak nepomirljive razlike koje vode do razvoda. I dok bračni drugovi okreću leđa jedan drugome zbog manjka ljubavi, šizme u pravilu započinju ljudi kojima je stalo i previše. Uvjereni su da baš oni spašavaju Crkvu.
Bratstvo svetog Pija X savršeno se uklapa u taj kalup. Osnovao ga je 1970. francuski nadbiskup Marcel Lefebvre, uvjeren da je Drugi vatikanski koncil Crkvu odveo predaleko u susret modernom, grešnom svijetu. Od tada do danas promijenilo se šest papa: Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II., Benedikt XVI., Franjo i danas Lav XIV. Valja ih nabrojati sve da prizovemo u sjećanje koliko su različiti ljudi, različitih karaktera, teoloških naglasaka i stilova upravljanja Crkvom. Bratstvo ni s jednim od njih nije uspjelo pronaći zajednički jezik.
Rubikon su, ruku na srce, prešli još 1988. godine. Tada je Lefebvre, protiv izričite volje Ivana Pavla II., zaredio četvoricu biskupa bez papinskog mandata. Ekskomunikacije koje su tada zaslužili kasnije su ukinute, a Benedikt XVI. otvorio je vrata dijalogu šire nego itko prije njega, dopuštena je i tradicionalna latinska misa. Pregovaralo se godinama, ali jedna stvar nikada nije bila predmet pregovora – zajedništvo s Petrovim nasljednikom. Za Crkvu je to kao kralježnica tijelu, a ekskomunikacija je poput oduzimanja državljanstva onima koji se o to ustavno načelo ogriješe.
Povijest se voli ponavljati, pa je unatoč Papinim osobnim apelima Bratstvo ponovno zaredilo biskupe bez njegova odobrenja. Nije to bio trenutak u kojem je nastala šizma, ali ono što je desetljećima tinjalo nije se više moglo nazivati nikako drukčije.
Crkva je preživjela daleko gore. Imala je razdoblja s dvojicom, pa čak i trojicom papa, preživjela je reformaciju koja joj je odnijela pola Europe, pa i arijansku krizu u kojoj su čitave biskupske konferencije lutale u krivovjerju. U usporedbi s tim, Bratstvo svetog Pija X koje službeno broji oko 1.500 članova, od kojih su više od polovice svećenici i bogoslovi, djeluje kao bura u čaši vode.
Latinski jezik je samo dio priče. Istina, zaziru od gitara, podignutih ruku i svega što im miriše na protestantski “happy clappy” kršćanski izričaj. Draži su im gregorijanski koral, čipka, svilene rukavice i svećenik okrenut prema oltaru. Katolička Crkva dovoljno je široka da u njoj ima mjesta za različite duhovne senzibilitete. Benedikt XVI. zato je širom otvorio vrata tradicionalnoj latinskoj misi, pokazujući da staro ne mora biti protiv novoga.
Uostalom, jedno je kritizirati Crkvu, drugo je tvrditi da si veći katolik od pape. Sve bi se to još moglo svesti na pitanje liturgijskog ukusa da nije završilo u opasnoj zabludi, pa dio Bratstva sada uči da je bolje ostati bez mise nego otići na misu kakvu danas služi Katolička Crkva. Za svećenike koji su napustili Bratstvo, prema vlastitom priznanju to je bio trenutak otriježnjenja. Shvatili su da zbog vlastite slike savršene mise više ne brane euharistiju, nego od nje odvraćaju ljude.
Shvatili su i svu ironiju pokreta u kojem su se našli. Bratstvo koje je desetljećima najžešće ratovalo protiv protestantskih utjecaja u Katoličkoj Crkvi završilo je ondje gdje je protestantizam i počeo – u uvjerenju da Petrov nasljednik griješi, a da su oni ostali jedini vjerni. Ne jedan, šest ih je griješilo, a oni su jedini ostali vjerni.
Mnoge konzervativne katoličke struje dijele sentiment s Bratstvom i iz njihove perspektive apsurd je očit. Dok se u Njemačkoj godinama propituju stvari koje su u Katoličkoj Crkvi desetljećima smatrane konačno razriješenima – od blagoslova istospolnih parova do ženskog ređenja – šizmom završava skupina koja se svađa oko latinskog jezika i smjera u kojem je okrenut oltar. Da je priča samo o liturgiji, bili bi u pravu.
Sve što se u Njemačkoj događa, ma koliko to sablažnjivo bilo, događa se unutar crkvenog poretka. Nijemci možda natežu unutarnje granice, ali ne tvrde da više ne priznaju onog tko granice postavlja. Bratstvo je učinilo nešto drugo. I oni sa svoje strane misle da Rim teško griješi, pa će zato nastaviti bez Rima. Posvećenjem biskupa mimo Pape proizveli su paralelnu hijerarhiju.
Poslušnost je odavno krajnje nepopularan pojam, vječito asocira na slijepo izvršavanje zapovijedi i gašenje vlastite osobnosti. Pragmatičnim tipovima nije pretjerano jasno što bi vjernika natjeralo da se prema Papi ponaša kao vojnik prema vrhovnom zapovjedniku. Kao da se, prihvaćajući poslušnost, odričemo vlastitog razuma. Kršćanstvo, suprotno tome, tvrdi da je najveće poniženje razuma povjerovati kako je postao nepogrešiv. Da budemo pošteni, ni mnogim vjernicima to nije posve jasno.
Za razliku od vojske, katolicima je poslušnost uvijek bila manje pitanje hijerarhije, a više pitanje poniznosti. Ponos uvijek želi biti vlastiti učitelj, ali nikad nas neće naučiti krepostima do kojih dolazimo tek kada siđemo s vlastitog pijedestala. Poslušnost je zato izbor koji nas oslobađa vlastite samodostatnosti.
Dva dana prije nego što će Bratstvo učiniti ono od čega ih je pokušavao odgovoriti, papa Lav XIV. napisao je njihovu poglavaru osobno pismo. “Preklinjem vas i molim svim srcem: vratite se.” Tek nakon što je taj poziv odbijen, uslijedila je ekskomunikacija. To najviše govori o stvarnoj naravi Katoličke Crkve. Ne zatvara vrata prvim neslaganjem, ne zatvara ih zapravo uopće. Uvijek su otvorena svima koji se žele vratiti.
