DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Znamo da ovaj svijet ljubi pobjednike. Na njima se grije, kiti ih lovorikama, ali čim padnu isti taj svijet prvi će pitati – tko su oni uopće?

​Postoji jedna rečenica koja se u našim krajevima izgovara kao konačni sud, poput pečata na dokumentu za koji nitko nije tražio reviziju: „Znamo mi tko si ti.“
​U toj dijaboličnoj rečenici, izgovorenoj s dozom tople, gotovo susjedske prisnosti, krije se jedan od najdubljih ljudskih paradoksa. To je pokušaj da se život, koji je po svojoj prirodi rijeka što neprestano teče, zamrzne u vremenu. Oni koji to izgovaraju ne vide čovjeka ispred sebe; oni vide arhivsku građu. Oni se ne pozivaju na ono što jesi, nego na ono što su oni odlučili da moraš ostati kako bi se njihov svijet osjećao sigurnim.
​Dijaboličnost tog stava nije u otvorenoj mržnji – ona je puno suptilnija. Ona je u ograničavanju.
​Kada ti netko kaže da zna tko si, on ti zapravo govori da nemaš dopuštenje za preobrazbu. U njegovim očima, ti si zarobljenik svoje prošlosti, svojih pogrešaka ili svojih početaka. Svaki tvoj novi korak, svaki pokušaj da proširiš vidike ili da stvaraš nešto što izlazi iz okvira prosječnosti, za njih je smetnja. Jer, ako se ti mijenjaš, ako rasteš, ako pronalaziš dubinu – što to govori o njima koji su ostali na istome mjestu?
​Danas, gledajući u to evanđeosko zrcalo iz Nazareta, postaje jasno: najveća usamljenost nije biti sam. Najveća usamljenost je biti okružen ljudima koji te ne žele vidjeti u tvojoj cjelini, već te tvrdoglavo drže prikovanog za sliku koju su o tebi stvorili prije deset ili dvadeset godina.
​U toj klimi, sve postaje mjerljivo isključivo uspjehom. „I pitam se, za prijatelja“ – zna li itko kad se točno vraćaju naši Vatreni i kada je taj veliki doček da ih napokon utješimo? Jer, svi znamo kako ovaj svijet ljubi pobjednike; na njima se grije, njih kiti lovorikama, a čim padnu, čim se sjaj na trenutak ugasi, isti ti “poznavatelji” prvi će pitati: „Tko su oni uopće?“
​To je, nažalost, mjerilo našeg vremena. Svijet voli pobjednike jer su oni savršeno ogledalo njegove vlastite taštine.
​Kada te svijet, ili oni „koji znaju“, pokušaju svesti na tvoj jučerašnji dan ili na tvoj trenutni poraz, ti dobivaš priliku za najtiši i najsnažniji odgovor – autentičnost. Nije tvoj zadatak ispravljati njihova uvjerenja.
​Pustimo ih da misle kako nas poznaju. Dok oni analiziraju ono što je prošlo i čekaju nove pobjednike da bi se osjećali važnima, mi smo pozvani živjeti ono što dolazi.
​Jer, istina o čovjeku nije vlasništvo „javnog mnijenja“. Ona je sveta tajna koju gradimo svakim novim djelom i svakom odlukom da se ne prilagodimo mjerilima onih koji znaju voljeti samo – dok traje sjaj.
Isus je to doživio u Nazaretu. Masa javnog mnijenja zakucala je svoj stav posljednji čavao u Jeruzalemu.