U jednoj ruci krunica, u drugoj tri medalje. Veliki trener, loš taktičar ili narodni propovjednik? Hrvatska se ne može odlučiti tko je čovjek čiji odlazak s klupe nogometne reprezentacije nedvojbeno znači kraj jedne ere. Zlatka Dalića svjetski mediji ispraćaju kao najvećeg i najuspješnijeg izbornika u povijesti naše zemlje. No da nitko nije prorok u svome selu, potrudila su se dokazati sva „slobodnomisleća“ pera koja se, uspjesima usprkos, ne libe sada već bivšeg izbornika svesti na „lažnu poniznost, jeftinu patetiku i kič-domoljublje“. Oni posebno otrovni ili otrovne rekli bi da to i nije njegovo selo, pa neka se ide Gospi moliti odakle je i došao.
Negdje usput njegove su se izborničke sposobnosti počele propitivati po svemu osim po nogometu. Stvarne pogreške ostale su zakopane pod talogom osobnih difamacija jer je bilo zanimljivije prezirati njegova javna svjedočanstva nego analizirati njegov rad. Tako je za jedne postao mučenik kojemu se više ništa nije smjelo zamjeriti, a za druge laka meta na kojoj se mogla nekažnjeno vježbati svjetonazorna netrpeljivost. U oba slučaja Dalić kao trener pao je u drugi plan.
Djeluje nevjerojatno da bi u razgovoru o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu Dalićeva krunica ikoga žuljala više od svake propuštene izmjene. Ali taj se razgovor nikad i nije vodio zbog sustava igre, nego zbog sustava vrijednosti. Uostalom, on je bio taj koji je u najvažniju sporednu stvar unosio ono što je njemu najvažnije i glavno.
I nije bio sam u tome. Nije Dalić pokrstio neku prethodno ateističku svlačionicu.
Religioznost je već dugo organski prisutna među hrvatskim nogometašima, i ne samo među hrvatskima. Toliko dugo da više ni ne primjećujemo znak križa prije ulaska na teren, pogled prema nebu nakon gola ili medaljicu koja proviri ispod dresa. Vjera je uvijek bila tu, Dalić ju je samo unio pred mikrofone glasnije nego itko dosad.
U Hrvatskoj se porazi teško opraštaju, ali još teže uspjesi ljudi s kojima ne dijeliš vrijednosti. Pa kad ne možeš osporiti rezultat, osporiš čovjeka. Otud i potreba da se Dalićevoj vjeri pripiše više nego što je ikada rekao.
Bog, naravno, ne igra zadnjeg veznog, molitva nije tehnika izvođenja penala i Hrvatska nema ugovor s Nebom prema kojemu nas Gospa vodi do četvrtfinala. Takva bi vjera morala objasniti zašto je Gospa, nakon svih krunica i Hodočašća, pustila da nas ipak izbace već u prvoj nokaut rundi. Puno je teže, čini se, svijetu objasniti da uspješan čovjek vlastitu pobjedu ne smatra samoproizvedenim božanstvom. Lakše je to proglasiti „lažnom poniznošću populističkog blefera“.
Glasna manjina koja otvara šampanjac nakon njegova odlaska s klupe sada je uvjerena da će ovaj napaćeni narod napokon odahnuti od Dalićeva glazbenog ukusa i ključnih riječi: obitelj, domoljublje, zajedništvo, Gospa.
Dalić još nije ni stigao zatvoriti vrata za sobom, a već se počelo računati što će s njim izaći iz svlačionice, a što će u nju unijeti Slaven Bilić. Kao da se promjenom izbornika može promijeniti i ono u što ljudi vjeruju.
Ali dok su jedni pozdravljali povratak reprezentacije iz svjetonazornog rata u nogomet, drugi su Biliću, i prije nego što je nacrtao prvu formaciju, već stigli zalijepiti Jugoslaviju na čelo. Bilić tako još nije ni službeno postao izbornik, a već je postao svačija predodžba o tome kakva Hrvatska smije biti. Ili, ako hoćete, čija će Hrvatska istrčati na teren.
U obranu mu je morao stati Igor Štimac, čovjek čije se ime također vrtjelo u kombinacijama, i podsjetiti javnost na ono što bi u normalnoj zemlji bilo suvišno dokazivati: da je Bilić Hrvat, domoljub i vjernik. Kad dođemo do toga da bivši Vatreni mora izdavati potvrde o nacionalnoj i vjerskoj podobnosti drugom bivšem Vatrenom, jasno je da smo od nogometa već prilično odmakli.
Razumljivo je to jer reprezentacija ionako odavno nije samo reprezentacija. Kroz nju slikamo najiskreniji autoportret jednog naroda, na nju projiciramo sve ono što bismo htjeli biti. Hrabri i prkosni, uporni i nepokolebljivi, svaki epitet hrvatskog nacionalnog duha postaje stup priče koju želimo ispričati o sebi. Zato nam promjena na klupi odjednom izgleda kao referendum o identitetu.
Hrvatska će sada doista pričati drugačiju priču. Ne zato što je Bilić manje Hrvat ili manje vjernik od Dalića, nego zato što je jednostavno drugačiji čovjek.
Od njega sigurno nećemo čuti da je lopta okrugla i da se utakmica igra 90 minuta. Pravnik, roker i neumorni govornik kadar je od pitanja o VAR-u stići do karaktera naroda, rata, kulture i života u tuđim zemljama, a da putem ne izgubi ni nit ni slušatelja. Možda nećemo tako često čuti da je svoje duhovne baterije, baš kao i Dalić, punio u Međugorju, iako je to istina.
Istina je i da će mu trebati pune baterije jer je njegov prethodnik, rezultatski hrvatski izbornik bez konkurencije, napravio veliki pomak u očekivanjima. Nekad smo slavili sam plasman, sada smo ozbiljno razočarani ako nema postolja.
Najokrutnija sudbina svakog nasljednika jest usporedba. Dočeka ga tuđa sjena prije nego što stigne ostaviti vlastiti trag. Svaka njegova pobjeda postaje dokaz da prethodnik ipak nije bio nezamjenjiv, a svaki poraz potvrda da ga nije bio dostojan.
Ni Ćiru nismo dobili dvaput, ali dobili smo Dalića. Sada Biliću samo treba prilika da bude dobar Bilić. Ionako nije baš sve u rezultatu; puno je i u načinu na koji ga postižemo. U tome i jest snaga reprezentacije. Nikada nije ovisila o jednom čovjeku, nego o generacijama koje su, svaka na svoj način, znale nositi isti grb. I na terenu i na tribinama.
