Crkva 22. srpnja slavi blagdan sv. Marije Magdalene – “apostolke apostola” (sv. Toma Akvinski). Riječ je o jednoj od iznimnih biblijskih osoba čija prisutnost prožima ključne trenutke novozavjetne objave. Osim što je bila jedna od žena u službi Isusovoj zajedno s dvanaestoricom (usp. Lk 8, 1-3), sv. Mariju Magdalenu nalazimo i pod Isusovim križem zajedno s Presvetom Bogorodicom i učenikom kojeg je ljubio (usp. Iv 19, 25). No, njezina vjernost i predanost ne prestaju ni u trenucima najveće tame na Golgoti.
Naime, došavši na Isusov grob, „prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka“, opaža da je kamen s groba dignut. Zbunjena i obuzeta tugom, trči od groba i ponovno se vraća, ponovno plače jer „uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše“. No, osim što se ponovno vraća i ponovno plače, još jednom traži. I „ode Marija Magdalena i navijesti učenicima: ‘Vidjela sam Gospodina’“ (usp. Iv 20, 11-18).
Vidjeti Gospodina… Nije li to čovjekova želja još od postanka svijeta, ali i njegova želja na prijelazu iz smrti u život? Sveti pisac Psalama to sažima u riječi: „Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i dom njegov gledam“ (Ps 27).
Ali „ljubav nas Kristova obuzima kad promatram ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu“ (usp. 2Kor 5, 14-15). Upravo je to promatranje potaknulo tolike hrabre svjedoke naše vjere da su i svojim mučeništvom potvrdili svoju ljubav i vjernost Gospodinu: sv. Stjepana prvomučenika, solinske, istarske i srijemske mučenike, sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Miroslava Bulešića i u konačnici, bl. Alojzija Stepinaca, kardinala i zagrebačkog nadbiskupa.
Tako se na sve njih, znane nam i neznane mučenike tijekom povijesti Crkve, mogu primijeniti riječi nepoznatog nam pisca „Poslanice Diognetu“: „Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji“.
U ovom potonjem krije se pak cjelokupni misterij ne samo tolikih mučenika tijekom povijesti, već i misterij progona, mučeništva i nepravedne osude „u ime naroda“ bl. Alojzija Stepinca 11. listopada 1946. Iako su toliki svjetski režimi i ideološki utemeljeni sudski procesi nastojali ušutkati glas Istine i istine (usp. Mk 6, 14 – 29), ta „istina uvijek hrani našu nadu i obvezuje na ljubav i pravednost“ (sluga Božji Franjo Kuharić, 10. veljače 1973.).
Stoga, pomalo i znakovito, na današnji dan, 22. srpnja, prije točno deset godina, a sedamdeset godina nakon nepravedne osude bl. Alojzija, u presudi Županijskog suda u Zagrebu (Kv-I-173/16), „u ime Republike Hrvatske“ čitamo kako je „na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2016. presudio“ da se u „cijelosti poništava u izreci o kaznenoj odgovornosti presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 11. listopada 1946., broj Stup. 6/1946., kojom je ‘optuženi Stepinac dr. Alojzije, rođen 8. svibnja 1898. u Krašiću, od oca pokojnog Josipa i majke Barbare rođene Penić, Hrvat, državljanin FNRJ, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, tada u zatvoru’, proglašen krivim…“
Kako i naglašava Tanja Pavelin u svom djelu „Poništenje presude protiv kardinala bl. Alojzija Stepinca“ (str. 169. – 170.), „u odnosu na osudu i postupak koji se vodio protiv kardinala bl. Alojzija Stepinca utvrđeno je da presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske krši sve sastojke načela zakonitosti kao središnjega načela vladavine prava koje se u svom punom značenju ostvaruje kroz ostvarenje sljedećih zahtjeva: u zahtjevu da je samo zakon izvor kaznenog prava (‘nullum crimen sine lege scripta’), u zahtjevu za zabranom analogije (‘nullum crimen sine lege stricta’), u zahtjevu za zabranom retroaktivnosti (‘nullum crimen sine lege praevia’), u zahtjevu određenosti koje nalaže da kaznenim zakonom što je više moguće bude određeno ponašanje koje predstavlja krivično djelo (‘nullum crimen sine lege certa’) i u zahtjevu za zakonitosti u kažnjavanju (‘nulla poena sine lege’). Naglašeno je da presuda protiv kardinala bl. Alojzija Stepinca ne samo da predstavlja presudu koja je donesena zlouporabom iz redova autoritarne vlasti već i presudu koja se temelji na arbitrarnosti suda u kaznenom postupku, što predstavlja apsolutno kršenje načela vladavine prava i pravne države. (…) U odnosu na kardinala bl. Alojzija Stepinca, utvrđeno je da su mu povrijeđena i brojna ljudska prava – pravo na pošteno suđenje koje uključuje pravo na neovisan i nepristrani sud i odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane, pravo na žalbu u kaznenim postupcima, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na slobodu mišljenja i pravo izražavanja. (…) Upravo ta prava značajna su za pravni institut revizije jer je kroz analizu sudske prakse Županijskog suda u Zagrebu prikazano sustavno, planski i planirano kršenje ovih prava kako bi se totalitarni komunistički režim obračunao i s najmanjom kritikom tadašnje vlasti.“
Tako i nepokolebljivi stav zagrebačkog nadbiskupa pred ideološki pristranim i montiranim sudištem jasno svjedoči o dubini njegove vjere i spremnosti na žrtvu. U svom znamenitom govoru tijekom suđenja (3. listopada 1946.) bl. Alojzije, između ostaloga, naglašava: „Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz ‘optuženi Stepinac’. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga ‘optuženoga Stepinca’ sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke Crkve u Jugoslaviji. (…) Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti! U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd! Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam? (…) A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna“.
Kako je i sam ustvrdio već na početku navedenog govora, „povijest će jednom reći o tom svoj sud“… I zaista, povijesni odmaci te crkveni, saborski i pravni pravorijeci potvrdili su nevinost i veličinu bl. Alojzija.
Kao i svaka druga obljetnica, tako je i ova 10. obljetnica od poništenja presude bl. Alojziju darovana prilika za još bolje upoznavanje sa radom i životom ovog „pravog mučenika vjere“, ali i „glasom svetosti i mučeništva koji ga je pratio još za života“ i koji je „snažno planuo prigodom svečanoga pogreba te se proširio i ojačao u sljedećim godinama, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj Crkvi“ (Dekret o mučeništvu bl. Alojzija).
Zaključujem riječima sluge Božjega kardinala Franje Kuharića (10. veljače 1973.): „Nadbiskup Stepinac pripada povijesti i ona će o njemu donijeti, također, svoj sud. Kad govorimo o sudu povijesti, onda obično pod tim sudom razumijevamo objektivno, mirno, nepristrano, i pošteno otkrivanje činjenica i vaganje njihovih sadržaja i vrijednosti; pod sudom povijesti razumijevamo prosuđivanje osoba, njihovih djela i povijesnih uvjeta njihova života, ali prosuđivanje bez strasti. Sud povijesti traži istinu i zanima ga samo istina. Dakako, i sud povijesti može biti nepotpun jer u njemu izriču sud samo ljudi, a ljudi su uvijek ograničeni u svojim mogućnostima da do kraja i do dna istraže samo jedan ljudski život.
Stoga s pravom očekujemo od svih koji studiraju povijest i donose povijesne sudove da se osoba kardinala Stepinca i njegov život tretiraju znanstveno, tj. mirno i pošteno. Na takav sud ima pravo svaki čovjek, svaka ljudska zajednica, svaka povijesna činjenica. To je zahtjev univerzalnog načela istine i pravednosti i taj se zahtjev temelji na objektivnom dostojanstvu svakog čovjeka. Mora nas zanimati samo istina, i mi se te istine ne bojimo niti se je možemo odreći. Poštovanje osoba i istine uvjet je pravednih odnosa među ljudima i smirenog suživota s ljudima. To svakom čovjeku diktira ispravna savjest“.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
