Jeste li ikad čuli za Valentina Bocaka, Ivan Šabalja, Antun Vrančića, dr. Iliju Živkovića i Herberta Medića? Zacijelo niste, no upravo ovih dana njihova imena izašla su u javnost i to zahvaljujući Županijskom sudu u Zagrebu koji je poništio je presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba iz srpnja 1945. kojom su na smrt strijeljanjem osuđena ova petorica svećenika. A sve zahvaljujući inicijativi udruge „Vigilare“ i Ivanu Šabalju, nećaku don Ivana Šabalja, koji su podnijeli zahtjev za reviziju te sudske presude.
Sud je u iscrpnom obrazloženju zaključio da je postupak bio rezultat zlouporabe političke moći te da je komunistički represivni aparat sudove koristio kao sredstvo obračuna s političkim protivnicima i Katoličkom Crkvom. U obrazloženju presude izričito se navodi da su vojni sudovi bili organizirani radi brzoga preuzimanja i učvršćivanja komunističke vlasti, a ne radi nepristranog provođenja pravde. Optuženici nisu imali pravo na branitelja niti pravo na žalbu, a sud je odluku mogao donositi prema vlastitoj slobodnoj ocjeni, bez uporišta u dokazima. A jedan od najvažnijih zaključaka presude je da u presudi iz 1945. gotovo uopće nisu bile opisane konkretne radnje koje bi predstavljale kaznena djela. Ukratko, bio je to tzv. prijeki sud.
Zanimljivo je kako se ova odluka Županijskog suda u Zagrebu gotovo u dan preklopila s odlukom istoga suda od 22. srpnja 2016. kad je njegovo izvanraspravno vijeće, kojim je presjedao sudac Ivan Turudić, u potpunosti je poništilo presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske kojom je 11. listopada 1946. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Sud je tako odlučio postupajući po zahtjevu za revizijom presude koji je podnio Boris Stepinac, nećak Alojzija Stepinca. Zahtjev za reviziju tada je podržala i Sani Ljubičić, zagrebačka županijska državna odvjetnica, navodeći da ga drži osnovanim jer Stepinac nije čak imao ni elementarno pravo podešenja žalbe na presudu te je predložila sudu da poništi presudu u cijelosti. Sud je presudu poništio, a obrazlažući odluku, sudac Turudić naveo je da presuda Vrhovnog suda iz 1946. grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog prava civiliziranog dijela čovječanstva. „Da se radilo o montiranom političkom procesu dovoljno je pročitati neke dijelove sudskog zapisnika s glavne rasprave. Kazneni postupak počeo je 30. rujna 1946., a glavna rasprava završila je 8. listopada 1946. Bilo je 13 optuženika za 40 kaznenih djela. Kakva efikasnost! Tijekom postupka provođeni su uglavnom dokazi kojim instruirani svjedoci tužiteljstva terete optuženika, a o tim dokazima nije odlučivalo sudsko vijeće već komunistički tužitelj Jakov Blažević. Presuda jedino u odnosu na Stepinca nije obrazložena, niti u odluci o krivnji, niti o odluci u kazni. Ovako provedenim postupkom nije bio cilj pravilno utvrditi činjenično stanje, već je cilj bila osveta kardinalu Stepincu, moralna diskvalifikacija njega i Katoličke crkve“, pojasnio je tada Turudić.
Sintagma o sporoj ali dostižnoj pravdi možda može biti otrcana, ali je ovaj posljednji primjer važan kako bi nevinim i nijemim žrtvama ipak omogućio glas istine i prokazao komunistički sustav kao totalitaristički. Koji je ubijao nevine ljude, a čije tekovine danas neki ipak zdušno slave. I to s gotovo jednakom mržnjom prema Crkvi i vjeri, kao i u vrijeme kad su donesene presude o strijeljanju.
