INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Pohotni svećenik izdao je Krista, dijete, svoje župljane i sve svećenike – ali znati i ne poduzeti ništa, izdaja je svoje vrste

Katolici ne duguju Crkvi bespogovornu obranu svakog čovjeka koji nosi kolar. Duguju joj istinu, baš kao i Crkva njima, a istina je da ugled koji se brani zataškavanjem nije vrijedan obrane. Krist je odabrao stranu – uvijek je na strani malenih.

Autor: Vjerujem.hr
event 25.07.2026.
Photo: Zvonimir Barisin/Pixsell

Visoka torta, svjećice, dječji glasovi i razdragana lica župljana okupljenih oko čovjeka sa smiješnim šarenim naočalama kojem žele pokazati koliko im znači. Na snimkama rođendanske proslave vidi se ona posebna vrsta obiteljske nježnosti koju katolička zajednica zna razviti prema svome župniku. Taj ih je čovjek vjenčao, ispovijedao, krstio im djecu i pokapao roditelje. Znaju ga u dušu ili barem tako misle. Slave župnikov rođendan potpuno nesvjesni da će se samo nekoliko mjeseci kasnije nad tom istom slikom nadviti strašna optužba.

Jasno im je da je njihov župnik, iako neimenovan, onaj kojeg bivši sjemeništarac optužuje za godine i godine seksualnog zlostavljanja. Počelo je ranih dvijetisućitih, prenose portali uz sve detalje spirale zlostavljanja. Navodi se i da je slučaj 2012. prijavljen tadašnjem požeškom biskupu. To da su gotovo svi znali, od hrvatskih biskupa pa sve do Vatikana, najteža je dosad javno iznesena optužba protiv crkvene hijerarhije. Jer ako je sve što piše točno, nakon desetljeća zlostavljanja uslijedilo je desetljeće zataškavanja.

Požeška biskupija šturo je odgovorila da je sadašnji biskup Ivo Martinović, po saznanju za optužbe, obavijestio državne institucije i Nacionalni ured Hrvatske biskupske konferencije, dok je HBK predmet proslijedio nadležnim tijelima. Sve što se odnosi na kaznenu odgovornost osumnjičenog tek treba biti utvrđeno, ali to ne briše zloslutnu misao iz glave svakog tko čita o „užasu iz sjemeništa” – koliko ih još skrivate? Tih koji su postavljeni da malene vode Kristu, a čiji skriveni apetiti u njihovoj ranjivosti nalaze priliku.

Kako se samo dižu crkvene obrane kad se postavi takvo pitanje. Svaki slučaj koji „procuri” u javnost tumači se kao velika urota protiv Crkve, kao da je problem to što je procurilo, a ne to što policija nije odmah obaviještena.

Tu je i otpor same zajednice, nepojmljivo im je da netko u kome vide duhovnog oca može istodobno skrivati mračno, grabežljivo lice spremno drugo biće podrediti vlastitoj pohoti. Teško je prihvatiti da bi mogao ujutro podizati hostiju, ono što je za vjernika samo tijelo Kristovo, a zatim istim rukama posegnuti za djetetom. Nije to licemjerje. Licemjerom se može nazvati fratar u Audiju ili seoski župnik s posebnom domaćicom, ali seksualni predator u svećeničkom ruhu je nešto sasvim drugo. Takav sustavno hrani svoje mračno drugo biće, brižno ga skrivajući od ljudi koji mu svaki dan ispovijedaju vlastite, mnogo manje grijehe.

U rascjepu između javne svetosti i privatne tame jednog svećenika smještena su vrata pakla. Jer svećenik ima posebnu moć nad djetetom. Uči ga o grijehu, oprostu, krivnji, ulazi u njegovu savjest. I kad oskvrnjuje tijelo žrtve, prodire u njezin odnos s Bogom i ostavlja je da godinama pokušava razlučiti gdje završava zlostavljač, a počinje Crkva koja mu je dala ruho.

Zajednica sada prolazi kroz sve obrambene faze ranjenoga organizma. Negiranje, lakše je pretpostaviti da laže nepoznata žrtva nego ponovno protumačiti godine vlastitih uspomena. Racionalizacija, traži se skriveni motiv, stara osveta, neuzvraćena zaljubljenost iščašene duše koja želi uništiti dobra čovjeka. Relativizacija, umanjuje se težina jer nešto je možda i bilo, ali sigurno je bilo obostrano.

Pokažu li se optužbe točnima, teško je zamisliti potpuniju izdaju. Koliko je puta morao čitati Mt 18,6 i pred svima izgovoriti: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” Izdao je Krista, dijete, svoje župljane. Izdao je i sve svećenike koji žive čestito, noseći svaki dan teret sumnje koju na njih bacaju tuđi zločini.

Znati, a ne poduzeti ništa, izdaja je svoje vrste. Pravdat će se uvijek na isti način: postoje lažne prijave, svećenik može postati metom osvete ponižene osobe čije osjećaje nije uzvratio. Sve je to točno. Ipak, presumpcija nedužnosti ne daje nijednom biskupu pravo da sam sebe postavi iznad policijskih istražitelja, tužitelja i suca pa da riješi sve „unutar obitelji”, bez uplitanja državnih organa. Sukob interesa nije teorijska mogućnost kada o slučaju odlučuje samo osoba koja je možda godinama osumnjičenom povjeravala odgovorne službe. I što optuženi ima više funkcija, veza i fotografija s crkvenim dostojanstvenicima, to je više lokota na ormaru u kojem se drži njegov fascikl. Tako to barem izgleda kada provjera činjenica traje godinama, kada se slučaj seli od jednoga crkvenog ureda do drugoga, a jedini koji o njemu ne zna ništa jest državno odvjetništvo.

Ruku na srce, slaba nam je utjeha i kad DORH sazna i nešto poduzme. Pravomoćne presude kakve smo gledali u slučajevima Čuček, Ljubičić, Kožina, Zelanović i Marušić pokazale su dvije boljke sudačkih čekića: zakašnjelu pravdu i porazno male kazne. Još je poraznije bilo kasnije vidjeti neke od imenovanih ponovno za oltarom, kako nastavljaju raditi s krizmanicima, jer sud to nije izrijekom zabranio, a Crkva se nije toga sama sjetila.

Katolici ne duguju Crkvi bespogovornu obranu svakog čovjeka koji nosi kolar. Duguju joj istinu, baš kao i Crkva njima, a istina je da ugled koji se brani zataškavanjem nije vrijedan obrane. Krist je odabrao stranu: uvijek je na strani malenih. Znati i skrivati znači stati na stranu predatora. I to je izbor, svatko sam bira svoj mlinski kamen.

Da, moramo mnogo moliti. Ali moramo mnogo i prijavljivati.

Pročitaj više

Zanimljivo je kako taj fenomen koji se ljeti odvija ponajviše zbog praktičnosti i podudaranja s razdobljem godišnjih odmora, kad je i manje aktivnosti u župama, u pravilu prate i male „seoske bune“ vjernika.

U svakome od nas raste i kukolj i žito. Kad bismo doista dobili dozvolu iščupati sve što ne valja u ljudima oko nas, vrlo brzo bismo iščupali i vlastito srce.

Malina (lat. Rubus idaeus) je zeljasta biljka iz porodice ruža (Rosaceae) koja raste u obliku grma visine i do 3,5 m. Iznimnog je mirisa i okusa, pa spada među najomiljenije voće na svijetu. Osim crvene, postoje i žute, crne i ljubičaste maline, a zbog svoje osjetljivosti moraju se vrlo brzo nakon berbe preraditi ili zamrznuti….