Zašto ga niste odmah maknuli? Najveće u nizu neodgovorenih pitanja koja su se pojavila nakon vijesti da je svećenik optužen za seksualno zlostavljanje sjemeništarca „suspendiran”. Većina, međutim, ne pita. Traži krv. Ime i adresu na znanje i ravnanje dobrovoljcima koji su ga spremni „odrobijati”. To je ujedno i objašnjenje zašto se, barem u ovoj fazi istrage, takva imena rijetko objavljuju, jer kada je zlostavljanje djece u pitanju, eksponencijalno raste broj ljudi spremnih uzeti pravdu u svoje ruke. Istovremeno eksponencijalno pada razumijevanje za biskupa koji je osumnjičenoga spreman ostaviti među prvopričesnicima i krizmanicima, pa taman da samo drži vjeronauk pred crkvom prepunom budnih očiju.
Tako nastoje sačuvati dobar glas župnika dok je pod istragom, a krivnja nije utvrđena. Župljani ipak odjednom primijete neobično ponašanje, svećenika koji je prestao ispovijedati ili odjednom panično vuče časnu za rukav u sakristiju jer se ne smije dogoditi da ostane sam s ministrantima dok se presvlače.
Zabrane rada s maloljetnicima vidjeli smo u mučnim riječkim slučajevima zlostavljanja, a te “mjere predostrožnosti” na raspolaganju su svim biskupima kao alat kojim mogu spriječiti novi potencijalni zločin dok se činjenice još uvijek rasvjetljavaju. Sve lijepo propisuje Vademecum 2.0, pa i to da crkveni kazneni postupak nijedan biskup ne pokreće sam, treba mu zeleno svjetlo Vatikana. A to traje li ga traje, kao da se između civilnih i crkvenih organa vodi mrtva trka puževih koraka. Između toga, policijske istrage i DORH-ova postupanja, osumnjičeni ostaje u višegodišnjem tjeskobnom limbu. Svaki biskup tu se nađe pred gordijskim čvorom.
Prvo treba odvagnuti prijavu jer nisu sve iste. Anonimna dojava bez ijedne provjerljive činjenice nema istu težinu kao brojni uzorni župljani koji u ured biskupu donesu digitalne tragove i osobna svjedočanstva o gnjusnom ponašanju svećenika. Ali svaku, baš svaku iole vjerodostojnu prijavu, svaki biskup dužan je bez ikakve zadrške proslijediti policiji. Nije se tako oduvijek postupalo, ali posljednjih godina vidimo da se dogodio pomak u svijesti ljudi na visokim položajima unutar Crkve. Shvatili su i oni da im guranje stvari pod tepih ne ide u prilog. Ni njima osobno, ni Crkvi čiji je ugled odavno narušen, a ni onome što bi trebalo biti prvo, istini i pravdi. No što čine dok se istina ne razotkrije, a pravda ne dostigne?
Mjere dodatnog opreza posve su u rukama biskupa, a na vagi su sada sigurnost djece s jedne, a čast čovjeka kojem krimen još nije dokazan s druge strane. Balansira s dvije krhke posude, a dovoljan je jedan pogrešan pokret da se neka od njih razbije u komadiće koje ljudska ruka više ne može skupiti. Ostavi li osumnjičenoga s djecom u župi, riskira da pasivnost s kojom čeka službeni rasplet otvori prostor da se ponovno sablazne maleni. Vremena je svakako dovoljno da potencijalni počinitelj počisti tragove i uvjeri svjedoke da povuku iskaze. Riskira, ponovno smo se uvjerili, da stvar preraste u punokrvni medijski skandal i nacionalnu sablazan. Postupi li naglo i ishitreno, razduži li svećenika po principu „strijeljaj odmah, pitanja postavljaj kasnije”, možda je nedužna čovjeka obilježio ljagom koju poslije neće oprati ni tri oslobađajuće presude. Šaputanja u župama ostaju i nakon što se proces zatvori, a sumnja uvijek ostaje u prvoj klupi.
Ne bi ni to bio izoliran slučaj u Hrvatskoj. Mladi riječki svećenik dvaput je razriješen svih službi zbog iste prijave. Crkvena istraga nije utvrdila elemente prijavljenoga kaznenog djela, psihološko vještačenje nikakav poremećaj, a iz Vatikana je stigla odluka da mjere više nemaju osnove. Vraćen je u službu, da bi ga nekoliko mjeseci poslije ponovno razriješili kada je DORH ipak otvorio istragu. Svećenik je danas ponovno u pastoralu i radi s mladima. Dvaput je javno obilježen, dvaput udaljen, a konačan odgovor države zbog kojega bismo mogli bez ograde napisati da je potpuno oslobođen javnost nikada nije dobila.
Slučajevi lažno optuženih klerika nisu opravdanje, ali jesu objašnjenje zašto biskupi oklijevaju. Nisu objašnjenje zašto su oklijevali u slučaju zagrebačkog sjemeništa. Što se točno promijenilo da je mjera udaljavanja od službe u župi bila nepotrebna u ponedjeljak, a već se u srijedu odjednom činila razboritom? Je li u međuvremenu stigao novi dokaz, nova prijava ili je samo, zahvaljujući medijima, drastično porastao broj ljudi koji za optužbu znaju?
Igramo se pogađanja jer Požeška biskupija, po dobrom starom crkvenom običaju, igra bunker. Od čega se brane šutnjom, isto je pitanje. Ako je požeški biskup odmah ponudio punu suradnju policiji i time ispravio grijehe propusta onih koji su biskupski štap nosili prije njega, istina je na njegovoj strani. Nimalo kristoliki muk samo dolijeva ulje na vatru ionako razbuktale mašte javnosti. Sada im sjemenište na Šalati izgleda kao leglo istospolnog bluda baš kao i „Sjemenište” u Močvari, a HBK u svojoj šutnji sve im više liči na Epsteinov otok. Ali lako za krvožednu masu koja Crkvi nikad neće oprostiti opsežnu povijest bolesti zlostavljačke pederastije. To je unaprijed izgubljena bitka. Šutnju i nečinjenje treba objasniti majci koja je svoje sinove s punim povjerenjem slala na župna hodočašća. Nju ne zanima kako se koja mjera zove u kanonskom pravu, zanima je što je Crkva konkretno napravila da zaštiti njezino dijete.
Njoj i svima poput nje crkveni oci duguju objašnjenja. Moraju se pravdati dok još imaju kome, pa makar to značilo dopustiti svakome tko dvoji da gurne prst u njihovu ranu.
