DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Digitalni linč zbog vandalizma u Međugorju – Isus nije došao spašavati kipove, nego ranjene, slomljene, bolesne i izgubljene glave

Gledamo ove današnje ekrane, čitamo komentare, slušamo sablazni o spaljenom kipu u Međugorju. Netko viče: „Svetinja se ne dira, kazniti, osuditi, nema okretanja obraza!” Netko drugi dodaje da je to samo materijal, ali da pravda mora biti zadovoljena. Komentari gore, ljudi se dijele, sudjeluju u digitalnom linču, mjere se grami tuđe krivnje. A ja vas pitam večeras, ovako nasamo pred licem Božjim: „Što nam vrijedi sačuvati kip ako u tom bijesu spalimo – živog čovjeka?“
Znamo da kamen i gips nemaju dušu, ali čovjek ima. Lako je braniti gips. Lako je zapaliti se na društvenim mrežama zbog komada materijala, jer od kamena ne moraš tražiti oprost, kamen ti ne vraća, kamen te ne gleda u oči svojim ranjenim, ljudskim, bolnim pogledom.
Ali tko je taj čovjek koji je to učinio? Netko u komentarima piše: „Čovjek je očito s teškom psihijatrijskom dijagnozom… po ljudskim zakonima neuračunljiv.“ Drugi reže: „Treba osuditi, nema okretanja obraza!“
Isus nije došao spašavati kipove. Isus je došao spašavati ranjene, slomljene, bolesne i izgubljene glave. Kada mi počnemo više žaliti za ikonom nego za čovjekom koji je pao u vlastitoj tami, mi smo promašili Evanđelje. To je klasična zamka „pravedne kazne“ bez milosrđa. Netko će reći: „Oprost dolazi tek nakon izricanja pravedne kazne, inače se briše granica između dobra i zla.“
To je ljudska logika, pravnička formula. Ali Božja matematika je drastičnija i ljuća. Isus nas ne uči da mjerimo pravednost na apotekarskoj vagi mržnje. Kad bismo svi mi dobili ono što po pravednim zakonima zaslužujemo za svoje grijehe, tko bi od nas ostao stajati na nogama?
Spaljeni kip se da ponovno dati sagraditi. Može se kupiti novi gips, novi kamen. Ali puknuta ljudska duša, zatrovano srce čovjeka koji mrzi ili koji je izgubio razum – to se ne kupuje u trgovini. Ako mi kršćani skočimo na čovjeka da ga rastrgamo zbog simbola, pokazujemo li da vjerujemo u Boga ljubavi ili u Boga osvete.
Noć je. Vrijeme je tišine. U ovoj ponoćnoj tami zapitajmo se: koga mi to u svom srcu svakodnevno palimo i uništavamo? Koliko živih ljudi – u našim obiteljima, na poslu, u susjedstvu – spaljujemo svojim osudama, tračevima i nepraštanjem, dok se istodobno klanjamo svetinjama?
Bog ne treba našu galamu u obrani njegovog kipa. Bog treba naša omekšana srca. Zato večeras, umjesto da tražimo čiju će glavu skinuti gomila s interneta, recite s oltara: „Gospodine, oprosti njemu koji ne zna što čini, i oprosti nama koji mislimo da smo pravedniji od Tebe.“
Jer na kraju, pred Bogom neće odgovarati kip. Odgovarat ćemo mi – i to po tome jesmo li u čovjeku pokraj sebe vidjeli brata ili metu. Dok je širio propagandu o Međugorju – naš je, a kad pospreja kip – nije naš.
Međugorje, budi bez brige i s ovom naopakom propagandom dospjelo si na svjetske naslovnice. “Nihil obstat” je jamac da nitko nece u Međugorju biti kamenovan. Ta titula nije nagrada, ona obvezuje.