Svatko tko bi u Zagrebu zapeo u gužvi na Savskoj ili Slavonskoj, mjesecima je iz prvog reda gledao dekonstrukciju Vjesnika. Fascinantan prizor mrvljenja 67 metara visokih 16 katova socijalističkog zdanja, kojem se desetljećima tepalo da je simbol novinarstva, prolaznicima je nametao pitanje: pa kud će sa svom tom azbestnom šutom?! Misao bi zamijenile neke druge brige čim bi se ugasila štop-svjetla nepomične kolone. Teško bi ikome bilo zamisliti da je slična količina otpada sahranjena u šutljivoj ličkoj zemlji. Doista, 37.000 tona zakopanih i rasutih u Gospiću dovoljno je otpada da ispuni jedan cijeli Vjesnikov neboder od prizemlja do vrha, a možda i preko krova.
Što su jedan bračni par i njihovi jataci činili Velebita diki, narod je saznao ni manje ni više nego od USKOK-a. Od početka 2022. do rujna 2024., prema sumnjama istražitelja, otpad je stizao iz Hrvatske, Slovenije i Italije u probavljivim dozama, a među onim što je završilo u Gospiću je i opasan, ekotoksičan otpad. Tuđem smeću u Gospiću, izgleda, nije falio ni jedan papir, što je prvo trebalo biti sumnjivo. Uz otpad je putovala i njegova paralelna biografija, a iznad gospićkog zemljodera rastao je neboder papirologije, pa i one za koju istražitelji sumnjaju da je bila falsificirana.
Bilo je tu i mnogo papira koji su upozoravali na stvarno stanje, samo nisu svi bili na istom stolu. Birokratska celuloza čudna je vrsta, najbolje uspijeva u ladicama, a na svjetlo dana izlazi tek kad je to potpuno neizbježno.
Usahla stabla oko odlagališta isprva su tek lokalnim aktivistima bila znak za alarm, a njih odavno malo tko ozbiljno shvaća. Sva ona šarena menažerija koju smo navikli gledati kako s luđačkim sjajem u očima brani ljubavni život rijetke ribice od hidroelektrane i paprat od čovjeka, dovela je na loš glas svakog tko s razlogom upozorava na ekološke tempirane bombe. Prilično sretna okolnost za kraljeve otpada u državi koja više vjeruje papiru nego zdravim očima. No tepiha pod koji bi se ovo moglo pomesti više nije bilo kad su tisuće građana “hodale za Liku”, svjesne da im se netko kocka sa zdravljem, pa i životima.
Nakon što je USKOK objavio nalaze tla i voda, paralelno pratimo dva traga. Prvi je trag činjenja, a ostavlja ga za sobom zločinačko udruženje, spremno za četiri milijuna eura prljave zarade uzeti nečiju budućnost na kredit, bez znanja i pristanka onih koji će taj dug otplaćivati, disati, jesti i piti. Drugi, kako to i priliči svakoj aferi, trag je nečinjenja.
Najmanje sedam institucija imalo je neki komad iste slagalice, sve u svemu dovoljno službenih adresa da se PFAS, migracija procjednih voda i teško onečišćeno tlo primijete prije nego što ih javnosti mora objasniti USKOK. Sve su to posljedice zbrinjavanja otpada po skraćenom postupku “samelji i zakopaj”. Legalno zbrinjavanje obično je skupo jer netko mora platiti da otrov ne završi u zemlji, ali što je ponuda povoljnija, to se manje pitanja postavlja o tome što se za taj novac zapravo radi.
Ni gotovo godinu i pol nakon otkrivanja afere, tvrdi građanska inicijativa “Gospić je naš dom”, nadležni nisu spojili sve puzzle. Petstotinjak dana proleti uz dnevnu dozu oštrih dopisa koje sedam institucija razmjenjuje u rasvjetljavanju, da ne kažemo prepucavanju, što je, zapravo, čija nadležnost. To je pitanje za državnu upravu vječnije i od PFAS kemikalija. Mafija, naravno, tih problema nema; tamo se barem zna što je čiji posao.
Oba traga vode nas na isto mjesto. Vrijeme ide, ništa se ne miče, a tlo i podzemne vode Gospića svakim danom upijaju sve više otrova. Toksični miraz koji ostavljaju budućim generacijama ne brine ni ove koji čine, ni ove koji ne čine. U vrijeme godišnjih odmora preveliku odgovornost ne osjećaju ni zelene bundžije, kojima je ovakav slučaj inače zlatna žila samopromocije. Sve se svelo na zgrožene Facebook statuse napisane dok se nožice umaču u lijepom plavom Jadranu. Više od toga ionako bi se čitalo kao licemjerje, kad i sami vole spremati otpad pod zemlju gdje ne bi trebalo.
Građani Like s pravom traže odgovornost svih u lancu, a oko toga se gradi nacionalni konsenzus. Zbog nečijih četiri milijuna eura privatne zarade, kako stvari stoje, 125 milijuna eura za sanaciju deponija plaćat ćemo svi mi. I spremni smo na to jer izbora zapravo nemamo. PFAS u podzemnim vodama neće čekati pravomoćnu presudu.
Tu je sada riječ o odgovornosti prema ljudima koji su neposredno izloženi opasnom otpadu, ali i prema generacijama kojima trošimo ono što im još nismo predali.
Zbog sličnih je rečenica papa Franjo završavao s etiketom woke pape i počasnog kapelana klimatske ljevice, što je dosta komična sudbina za argentinskog isusovca čiji se radikalan pogled na ekologiju zapravo svodio na to da Zemlja, naš zajednički dom, ne bi trebala “nalikovati golemom smetlištu”, ističe u “Laudato si”.
Usahla stabla i rijetke ribice kroz papinsku zelenu leću su sporedne. Papa Franjo je uvijek počinjao od čovjeka, osobito onoga dovoljno siromašnog i neutjecajnog da vrlo lako završi živeći pokraj toksičnog odlagališta. Jasno mu je bilo da društvo koje se navikne odbacivati stvari prije ili poslije na isti način počne tretirati i zemlju i ljude. “Često se nikakve mjere ne poduzimaju sve dok zdravlje ljudi nije nepovratno narušeno”, navodi u istoj enciklici.
Jedanaest godina poslije teško je pronaći doslovniju ilustraciju. Otpisan je otpad, otpisan je i čovjek kojem su ga zakopali pod noge. Papa Franjo je taj obrazac zvao kulturom odbacivanja, u Gospiću se samo pokazalo koliko duboko može ići.
