Postoje slike iz života koje se s vremenom izgube gotovo bez traga. Čovjek zaboravi mjesta na kojima je bio, ljude koje je usput susreo, poneki razgovor koji mu se tada činio važnim, a poslije više ne zna ni kada se dogodio. Ali postoje i prizori koji ostanu. Godine prolaze, mijenjaju se okolnosti, čovjek stari, a jedan pogled, jedna riječ ili jedan trenutak ostanu u njemu kao da su se dogodili jučer.
Jedan takav pogled nosim u sebi još od vremena neposredno nakon Domovinskoga rata.
Naša obiteljska kuća u Brajkovićima tada je bila srušena, a njezini zidovi išarani porukama koje su jasno govorile da ondje više nismo poželjni. Moj je stariji brat tražio novi dom za svoju obitelj. Još je bio na bojištu, a ja sam tada živio u Zagrebu i, kad god bih mogao, nastojao sam mu pomoći u toj potrazi. S našim šogorom Ladislavom obilazio sam mjesta u kojima bi nam netko spomenuo da se prodaje kuća koju bi si jedna prognana obitelj možda mogla priuštiti.
Jednoga dana put nas je odveo prema Voćinu, ili možda prema Valpovu. Danas više nisam posve siguran gdje je to točno bilo. Toliko je godina prošlo da su se pojedinosti pomiješale, a neke sasvim nestale. Ipak, ono što se toga dana dogodilo uz cestu nisam zaboravio.
Ljudi su ondje prodavali ono što su sami uzgojili. Na malim stolovima i platnenim vrećama ležale su jabuke, paprike, krastavci i drugo povrće. S jedne strane ceste prodavala je jedna žena, a preko puta nje druga. Rekao sam Ladislavu neka malo stane. Kupit ćemo nešto za kuću, a pomislio sam kako ćemo uzeti ponešto i kod jedne i kod druge obitelji.
Činilo se da će to biti samo jedno obično zaustavljanje na putu.
Iz obližnje kuće izišla je mlada majka, a pokraj nje mala djevojčica od sedam ili osam godina. Imala je plavu kosu spletenu u dvije uredne pletenice i ono vedro dječje lice koje čovjeka odmah razoruža svojom bezbrižnošću. Pozdravili smo ih uobičajenim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija!“, a zatim počeli razgledavati ono što je bilo ponuđeno.
Tada se s druge strane ceste začula vika. Druga je žena počela glasno negodovati, psovati i vrijeđati. Pitala je zašto smo stali kod njezine susjede, zašto nismo najprije došli k njoj i zašto ćemo novac ostaviti drugoj, a ne njoj. Ladislav i ja smo ostali posve zatečeni, jer ničim nismo mogli naslutiti da bi naše zaustavljanje moglo izazvati takvu reakciju.
Ne sjećam se više svega što je žena izgovorila. Možda je bolje da se i ne sjećam. Sjećam se djevojčice.
Njezino se lice u trenutku promijenilo. Do maloprije je bila vesela i razigrana, a sada je stajala uz majku potpuno nijema. Nije zaplakala niti je išta rekla. Samo je gledala prema ženi koja je vikala, kao da pokušava razumjeti nešto za što njezin mali svijet još nije imao odgovor.
Mnogo sam puta poslije razmišljao o tom pogledu. Nisam znao je li djevojčicu bilo strah, je li se posramila zato što se sve to događalo pred nepoznatim ljudima ili je jednostavno bila zbunjena pred grubošću koju možda dotad nije susrela. To ne mogu znati, niti bih danas želio njezinu šutnju tumačiti više nego što mi pripada.
Znam samo ono što sam vidio. Vidio sam dijete koje je nekoliko trenutaka ranije bezbrižno stajalo uz svoju majku, a zatim odjednom zastalo pred jednom stranom ljudskoga ponašanja koju vjerojatno nije očekivalo.
Toga dana nisam ništa govorio ženi preko ceste. Nisam joj održao propovijed niti sam pokušavao dokazati da nije u pravu. Možda tada nisam ni znao što bih rekao. Bio sam mlad svećenik, a danas mi se čini da me upravo ta šutnja nečemu naučila.
Svećenik često misli da mora imati riječ. S godinama čovjek ipak otkriva da postoje trenuci u kojima najprije treba naučiti gledati. A ja sam toga dana gledao lice jednoga djeteta.
Sjećam se i njezine majke. Dok je preko ceste odjekivala vika, ona nije odgovarala istom mjerom. Ostala je mirna. Ne znam što je osjećala niti koliko ju je vrijeđanje pogodilo, ali znam da nije uzvratila.
Možda djevojčica toga dana nije razumjela sve riječi koje je čula, ali sigurno je vidjela dvije odrasle osobe i dva posve različita načina ponašanja. Jedna je vikala, druga je ostala mirna. Jedna je izgovarala riječi koje ranjavaju, druga ih nije vraćala.
Djeca, čini mi se, mnogo više vide nego što odrasli misle. Mi ih pokušavamo odgajati savjetima, pravilima i lijepim riječima. Govorimo im kako trebaju biti dobri, pošteni, strpljivi i obzirni prema drugima. Sve je to potrebno. Ali s godinama sve više vjerujem da djeca najdublje uče gledajući kako mi živimo onda kada na njih zaboravimo, kada se naljutimo, kada nam netko stane na put ili kad se prema nama netko ponese nepravedno. Možda upravo tada počinje pravi odgoj.
Kada danas čitam Evanđelje, drukčije razumijem zašto je Isus s tolikom ozbiljnošću govorio o malenima. On ih nije držao negdje na rubu dok odrasli razgovaraju o važnim stvarima, nego ih je stavljao u sredinu. Njegovo: „Pustite dječicu neka dolaze k meni“ danas čujem i kao poziv odraslima da se zapitaju kakav put prema njemu pokazujemo svojim životom.
Dijete možda neće razumjeti našu teologiju, ali razumije blagost. Možda neće znati objasniti što je poniznost, ali će prepoznati čovjeka koji ne ponižava drugoga. Možda neće znati govoriti o milosrđu, ali će vidjeti jesmo li uzvratili zlom na zlo ili smo pronašli snage ostati ljudi.
Od toga je dana prošlo mnogo godina. Ne sjećam se što smo tada kupili niti koliko je što koštalo. Više nisam siguran ni gdje smo se točno zaustavili. Ne znam ime one djevojčice ni kamo ju je život poslije odveo. Možda je danas majka odrasle djece. Možda već ima unučad.
Ne znam ni sjeća li se ona toga dana. Ali ja se sjećam njezina pogleda. Možda zato što me nije optuživao niti išta tražio od mene. Bio je to samo pogled djeteta koje je nekoliko trenutaka šutjelo i gledalo svijet odraslih.
I danas, kad se prisjetim te ceste, ne vraća mi se najprije glas žene koja je vikala. Vraća mi se djevojčica s pletenicama. A s njom i tiho pitanje koje s godinama sve češće postavljam samome sebi: što djeca vide kada gledaju nas? Možda je upravo zato Krist stavio dijete u sredinu.
