„Ajmo, šta ćemo?“ – „Nisam pametan.“ Dvije kratke rečenice razmjenjuju dvojica vatrogasaca glasovima toliko mirnima da bi se, bez slike, moglo učiniti kako na pustom raskrižju pokušavaju odlučiti vodi li ih kući brže poznata cesta ili neprovjereni prečac.
Pred vjetrobranskim staklom njihove cisterne, u 1.45 sati u Lokvi Rogoznici, cesta se pretvorila u tanku crtu provučenu kroz užareno grlo planine. Gledaju borove koji gore od korijena do krošnje i rojeve žeravice kako vitlaju preko asfalta. Cijela se padina, obezličena dimom i obojena onom neonskom narančastom koja u mraku briše razliku između zemlje i neba, savijala pod vatrom dok je mala vatrogasna ekipa, zatvorena u tankoj metalnoj kabini, razmatrala kojim putem ući dublje u ono pred čime svi drugi uzmiču.
Te iste noći, u kamenoj kući pod omiškim zvonikom, djeca još spavaju. Njihova majka stoji uz prozor, promatra narančasti odsjaj iza brda i pokušava mu odmjeriti udaljenost, kao da ta mjera išta znači pred burom. Gorjelo je tu stotinu puta i nikada nije došlo do kuća. Torba je napola spakirana, čeka kraj vrata dok ona važe. Svaka minuta sna istodobno je komadić mira malenih koji želi sačuvati i komadić vremena koji bi im mogao zatrebati za bijeg.
Strah koji sad osjeća dublji je od onog koji je proživjela u potresu. Tad se bar znalo što treba raditi. Tlo se zatrese, tijelo razumije naredbu: štiti glavu i drži se podalje od stakla; tek kada podrhtavanje prestane, kreni van. Ovo… ovo je nešto drugo. Miris dima i zvukovi sirena pretvaraju strepnju u višeosjetilno iskustvo.
Rog stražara nisu dočekali. Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama, suvremena inačica Ezekielove trublje, te se noći nije oglasio. Uslijedio je rasap i na kopnu i na moru. Zapaljeni automobili voze magistralom i samo razvlače buktinju koja se ionako širi kao da ju raspiruje benzin, a ne bura. Lučka kapetanija sabire ustrašene uz obalu i na pučini, samo što dalje od grotla pakla koje im pred očima guta djedovinu.
Nemoć.
Um, naviknut svaku opasnost pretvarati u zadatak, mahnito traži još nešto što bi mogao učiniti. Nazvati, spakirati, ugasiti, probiti se. No u dimu, vjernom pratiocu stihije, rasplinu se svi glagoli kojima čovjek inače upravlja svojim svijetom. Pred požarom se mora priznati da je kontrola bila tek prešutna pogodba s okolnostima. „Živi smo.“ Spoznaja dolazi kao zahvalnost bez radosti, a sad, kad je ponestalo glagola, ostaju samo zazivi. „Bože, samo ih sačuvaj. One koji su ostali u kućama i one koji su usred noći ostavili vlastite domove da bi tuđe obranili.“
Na zakrčenoj magistrali njihov se smjer mogao prepoznati bez putokaza, jedino se plave rotirke kreću prema narančastom obzoru.
Te je noći na užareni teren izašlo 157 vatrogasaca u 44 vozila, podignutih duž obale od Kaštela do Makarske. Pred zoru će se cestama prema Dalmaciji spustiti kolone iz Zagreba, Zagorja, Bilogore i Podravine, sabijajući snage uz tisuću hektara razbješnjele vatre. Ni najiskusniji među njima ovakav požar još nisu doživjeli. No kad čovjek postane vatrogasac, najveći čin hrabrosti već je učinjen, sve poslije toga samo pripada poslu. Tako barem oni to gledaju. Svi ostali u svakom požaru vide stotine bezimenih heroja koji su spremni vlastiti život staviti na kocku za druge. Za ljude koje uopće ne poznaju, pa čak i one koji su im spremni pljunuti u lice i nazvati ih nakazama.
Ova vatra ne razvrstava pravednike od grešnika, a pred njom to ne čine ni oni. I gase redom prema procjeni rizika kako su i obučeni, ni mito ni prijetnje neće ih nagnati da prvo brane kuće moćnim prezimenima.
U toj odsutnosti svake kalkulacije krije se puno više od profesionalne etike: sablažnjiva mjera ljubavi po kojoj se drugome ne priskače u pomoć zato što je „naš“. Dovoljno je samo da je čovjek. Baš zato im vjerujemo više no ijednoj drugoj javnoj službi.
Kad se divimo njihovoj neustrašivosti, oni odmahuju rukom. Strah je važan i čuva nas, reći će. Samo radimo ono na što smo pozvani, objašnjavaju kao da je posrijedi nešto posve obično. “Pojaviš se, sjedneš u vozilo i odeš obaviti posao.”
Od riječi „heroj“ osobito se brane; instinktivno osjećaju da bi ona jednoga izdvojila iz lanca ljudi bez kojega nijedan od njih ne može djelovati. Veličina počinje ondje gdje prestaje potreba da budeš najveći. U vatru nikad ne ulaze kao zbroj samotnih junaka. Jedan drži mlaznicu, drugi mu čuva leđa, treći čita vjetar, a nijedan svoj dio ne smatra većim od cjeline kojoj služi. Kao da su sazdani od nekog protusvjetovnog tkanja, rijetke mješavine hrabrosti i poniznosti koja ne traži ni pljesak ni svjedoke. Koliko su apokaliptični prizori pred kojima stoje, toliko je evanđeosko njihovo poslanje kada silaze u područja smrti da drugima otvore put natrag među žive.
Odjevena u plamen i čađu, Dalmacija je dočekala Veliku Gospu. Pod obranu se njezinu utječemo, ali molitva traži i ljudske ruke. Mala djela velike ljubavi pokazali su mnogi. Bez ikakva dogovora, nude ključeve svojih stanova potpunim strancima kojima je požar progutao krov nad glavom. Restorani, umjesto da zarađuju na gostima, kuhaju svima na opožarenom području besplatno. Za evakuirane u prihvatnim centrima navijači Torcide prikupili su toliko da su lokalne vlasti ubrzo molile građane da više ništa ne donose. Katastrofa nemilosrdno uzima i domove i živote, ali uvijek, baš uvijek, proširuje pojam bližnjega.
