Postoji jedna navika suvremenog čovjeka koja se polako pretvara u problem. Navikli smo da se sve događa odmah. Odgovor na poruku, dostava paketa, rezultat pretrage, informacija o bilo čemu. Kašnjenje od nekoliko minuta već doživljavamo kao smetnju.
Možda zato danas sve teže podnosimo ono što je nekad bilo sastavni dio života: čekanje.
Evanđelje o Kanaanki zapravo je priča upravo o tome. Ne toliko o čudu koliko o čekanju. Žena dolazi Isusu s najvećim mogućim teretom, brigom za vlastito dijete. I umjesto trenutačnog odgovora susreće se sa šutnjom.
Nije teško zamisliti kako bi takva situacija danas izgledala. Većina nas zaključila bi da nema smisla nastaviti. Ako odgovora nema odmah, vjerojatno ga neće ni biti. Logika našeg vremena glasi – ako nešto ne funkcionira brzo, potraži drugi put.
Kanaanka razmišlja drukčije. Ona ostaje.
Njezina priča zanimljiva je upravo zato što se ne uklapa u današnju kulturu trenutnog zadovoljstva. Ona ne odustaje nakon prve zapreke, ne vrijeđa se i ne proglašava sebe žrtvom. Jednostavno nastavlja vjerovati da je pred njom netko tko može pomoći.
Možda se zato ovo evanđelje može čitati i izvan strogo vjerskog konteksta. Govori o osobinama koje postaju sve rjeđe: strpljenju, ustrajnosti i sposobnosti da ne odustanemo nakon prvog neuspjeha.
To vrijedi za brakove, prijateljstva, odgoj djece, karijere, pa i za društvo u cjelini. Postali smo prilično nestrpljivi. Ako nešto ne daje rezultat odmah, spremni smo ga odbaciti. Ponekad odbacujemo projekte, ponekad ljude, a ponekad i same sebe.
U tom smislu Kanaanka djeluje gotovo subverzivno. Ona pokazuje da postoje stvari za koje se vrijedi boriti i onda kada se ne vidi ishod.
Nije slučajno da Isus na kraju ne govori: velika je tvoja pamet, velika je tvoja snaga ili velika je tvoja važnost. Kaže samo:
“Velika je vjera tvoja.”
A možda bi se suvremenim jezikom moglo prevesti i ovako: velika je tvoja sposobnost da ne odustaneš prerano. U vremenu koje obožava brze rezultate, to zvuči gotovo revolucionarno.



