Te noći nisam mogao spavati. Ne znam više ni koliko je bilo sati kada sam otvorio oči i shvatio da od sna neće biti ništa. U samostanu je vladala ona posebna noćna tišina koju dobro poznaju ljudi koji su velik dio života proveli iza samostanskih zidova. Danju hodnici imaju svoje zvukove: otvaraju se i zatvaraju vrata, netko nekoga doziva, zazvoni telefon, čuju se koraci, razgovori i smijeh, ponekad pokoja prepirka, a onda ponovno sve nastavi svojim uobičajenim ritmom. Noću toga nema. Sve utihne, vrata ostanu zatvorena, hodnici prazni, a čovjek ostane sam sa sobom i s mislima koje je tijekom dana možda uspijevao potisnuti.
Moje mi te noći nisu dale mira. Ustao sam iz kreveta i počeo zapisivati, bez namjere da od toga pravim članak ili tekst za objavljivanje. Nisam imao ni naslov ni plan. Jednostavno sam na papir istresao ono što me već neko vrijeme mučilo, možda upravo zato da bih jasnije vidio je li problem samo u onome što gledam oko sebe ili se dio odgovora krije i u meni. Na vrhu svega stajalo je pitanje koje sam tada napisao gotovo ljutito: Što se to događa s nama?
Danas, kad ponovno čitam te riječi, zastajem upravo kod toga „s nama“. Nakon toliko godina u habitu čovjek bi morao biti vrlo oprezan kad govori o drugima, a još oprezniji kad počne dijeliti ljude na „nas“ i „njih“. Godine lako prevare čovjeka. Počne mu se činiti da je nekada sve bilo bolje, da su redovnici bili pobožniji, svećenici požrtvovniji, samostani složniji, ljudi jednostavniji, a mi nekako bolji. Nismo. Bilo je i tada taštine, ambicija i ljubomore, teških karaktera, povrijeđenih odnosa i šutnje koja nije imala ništa zajedničko sa svetom šutnjom. Bilo je redovnika koji su znali lijepo govoriti o ljubavi prema bližnjemu, a nisu uvijek znali razgovarati sa subratom preko puta sebe za istim stolom. Čovjek se, zapravo, nije mnogo promijenio. Promijenile su se samo neke pozornice na kojima pokazuje svoje slabosti.
Danas su neke od tih pozornica digitalne. Instagram, Facebook, YouTube, broj pregleda, pratitelja i lajkova postali su dio svijeta u kojem živimo. Bilo bi nepravedno kada bih, samo zato što pripadam nekom drugom vremenu, sumnjičavo gledao mlađega svećenika ili redovnika koji zna koristiti sredstva koja mu njegovo vrijeme pruža. Neki od njih upravo tim putem dolaze do ljudi do kojih ja nikada ne bih mogao doći. Neki čine veliko dobro, sposobniji su od mene u područjima koja ja jedva poznajem, komunikativniji, brži i snalažljiviji u svijetu koji se mijenja nevjerojatnom brzinom. Hvala Bogu da je tako. Crkvi ne trebaju naše kopije.
Ali postoji pitanje koje nijedno vrijeme i nijedna tehnologija ne mogu učiniti zastarjelim – zašto sam ovdje?
Dok sam te noći sjedio budan, vratila mi se mnogo starija slika. Nisam više gledao hodnik kojim danas prolazim, nego neka druga samostanska vrata pred kojima sam davno stajao kao mladić. Došao sam s torbom u ruci, ne s mnogo stvari, ali s mnogo više snova nego što je u tu torbu moglo stati. Sjećam se onoga unutarnjeg uzbuđenja kad sam je spustio pred samostanskim vratima, svjestan da ne dolazim samo na neko novo mjesto, nego želim prijeći prag iza kojega bi mogao započeti drukčiji život. Nisam tada znao što će sve doći, koliko će biti lijepih dana, a koliko teških, koliko ću puta biti zahvalan što sam krenuo tim putem, a koliko puta poželjeti da je nešto bilo drukčije. Ali znao sam jedno – želio sam živjeti redovništvo za koje sam osjećao da sam pozvan.
I upravo me ta slika danas možda najviše uznemiruje. Gdje se tijekom godina izgubi ono prvotno oduševljenje? Gdje nestane ono srce s kojim smo prvi put stali pred samostanska vrata, željni živjeti poziv za koji smo vjerovali da nam ga je Bog darovao? Kada se dogodi da mjesto u koje smo jednom ulazili sa strepnjom, radošću i osjećajem da započinje nešto veliko postane mjesto kroz koje prolazimo gotovo ne primjećujući ni hodnik, ni kapelu, ni čovjeka koji živi u sobi do naše? Kada samostan za kojim smo nekoć čeznuli prestane biti dom poziva i polako postane samo adresa?
To je pitanje koje danas radije postavljam sebi nego bilo kojem mlađem redovniku. Nisam došao zbog položaja, popularnosti ili vlasti. Nisam došao zbog pozornice, a o pratiteljima i lajkovima tada nismo mogli ni sanjati. Došao sam zbog Njega. Zbog Krista. Barem sam svim srcem vjerovao da je tako. I nakon svih ovih godina možda nije najvažnije pitati jesam li ostvario ono što sam tada zamišljao, nego nešto mnogo jednostavnije i zahtjevnije: je li mi On još uvijek dovoljan?
Baš zato me posljednjih godina zbunjuje naša potreba za nečim posebnim. Kao da ono jednostavno više nije dovoljno. Traže se posebna iskustva, posebne molitve, posebni ljudi i posebne moći, pa mi se ponekad čini da u toj potrazi za izvanrednim možemo previdjeti ono najveće što nam je već darovano.
Sjećam se jednoga neobičnog događaja iz vremena kada sam živio u Njemačkoj. Jedan je svećenik putem nadbiskupije u Hamburgu tražio moći svetoga Ansgara, a njegov je upit na kraju nekako završio kod mene. Gledao sam tu poruku i nisam pravo znao što bih s njom. Ni danas ne želim suditi tome čovjeku jer ne znam što je stajalo iza njegove molbe. Možda iskrena pobožnost, možda neka osobna potreba, možda nešto sasvim treće. Ali ostalo mi je pitanje koje me prati do danas: kako čovjek tako lako počne tražiti daleko ono što mu je tako blizu?
Možemo putovati stotinama kilometara zbog nekoga susreta, propovjednika ili duhovne obnove, tražiti poseban predmet, znak ili čovjeka kojemu pripisujemo osobite darove, a nekoliko metara od naše sobe, iza vrata samostanske kapele, gori ono malo crveno svjetlo koje smo možda toga dana već nekoliko puta mimoišli. Ondje nema reflektora, pozornice ni pljeska. Samo Svetohranište, tišina i Krist koji ne mora nikome dokazivati da je tu. Možda je upravo zato pokraj njega tako lako proći.
A ipak, dok sam te noći slagao svoje misli, shvatio sam da me od svega toga još više boli nešto drugo. Boli me bratstvo. Nakon toliko godina provedenih po samostanima nemam iluzija da je samostan romantično mjesto nastanjeno ljudima bez mana. U samostanima ne žive anđeli nego ljudi, svaki sa svojom poviješću, karakterom, ranama, navikama i slabostima. Jedan govori previše, drugi premalo; jedan kasni, drugi bi sve napravio prije vremena; jedan vam je po naravi blizak, a drugoga, da ste sami birali svoje društvo, možda nikada ne biste izabrali za prijatelja.
Ali upravo tu počinje ono ozbiljno u redovništvu. Subrata nisam izabrao. Primio sam ga. Kao što ni on nije izabrao mene. Povezali su nas habit, zavjeti, ista karizma i odluka da pokušamo živjeti ono na što vjerujemo da smo pozvani. Možda je upravo to jedna od najvećih škola Evanđelja koju sam tijekom godina upoznao. Lako je održavati odnos s čovjekom koji živi kilometrima daleko i kojega, kada mi više ne odgovara, mogu utišati jednim pritiskom prsta po zaslonu. Mnogo je teže iz dana u dan živjeti sa subratom čije korake poznajem u hodniku, čije dobre strane znam, ali čije slabosti također više ne mogu previdjeti, kao što ni on ne može previdjeti moje.
Zato me zaboli kad se na samostanskom hodniku susretnu dvojica ljudi koji nose isti habit, dijele iste zavjete i pripadaju istoj zajednici, a jedan okrene glavu i prođe bez pozdrava. Ne treba tu nikakva velika svađa. Ponekad upravo ta mala šutnja kaže više od izgovorenih riječi. A sutradan ćemo možda obojica stajati pred istim oltarom i jedan će od nas prema narodu raširiti ruke i reći: „Gospodin s vama.“
Nekada sam se u takvim trenucima znao pitati kako netko može tako. Danas sve manje želim postavljati to pitanje, jer me život naučio da je poštenije okrenuti ga prema sebi. Koliko sam puta ja prošao pokraj subrata ne vidjevši ga? Koliko sam puta bio preumoran upravo onda kad je nekome trebalo nekoliko minuta razgovora? Koliko sam puta pronašao vrijeme za ljude izvan samostana, a nisam ga imao za čovjeka s kojim svakoga dana sjedam za isti stol? I koliko sam puta možda lijepo govorio o zajedništvu koje sam sâm mogao mnogo bolje živjeti?
Tu pitanje iz one neprospavane noći postaje ozbiljnije od svega što sam zapisao o društvenim mrežama i neobičnim pobožnostima. Samostan može biti pun ljudi, a prazan zajedništvom. Možemo zajedno moliti časoslov, blagovati za istim stolom i koncelebrirati za istim oltarom, a ipak ostati jedni drugima gotovo stranci. Možemo znati što se događa čovjeku na drugom kraju svijeta, a ne znati što nosi subrat čija su vrata samo nekoliko koraka udaljena od naših.
I tada se događa nešto čega se u redovničkom životu možda najviše bojim: samostan polako prestaje biti dom i postaje adresa. Mjesto na kojem spavamo, s kojega odlazimo na svoje apostolate i obveze i u koje se navečer ponovno vraćamo, svatko u svoj mali svijet. Još uvijek živimo pod istim krovom, imamo zajednički raspored i isto ime na vratima samostana, ali sve manje osjećamo da pripadamo jedni drugima. Redovnička zajednica ne počinje nestajati onda kad subraća prestanu stanovati pod istim krovom. Ona počinje nestajati onda kada prestanu nositi jedni druge.
Ne znam je li danas teže biti redovnik nego prije četrdesetak godina. Vjerojatno nije. Samo je drukčije. Svako vrijeme donese svoje kušnje i bilo bi nepravedno kada bismo mi stariji svoje vrijeme pretvarali u neko zlatno doba redovništva i njime mjerili one koji dolaze poslije nas. Ne želim mlađim redovnicima govoriti da trebaju postati poput nas. Ne trebaju. Neka budu bolji. Neka koriste ono što mi nismo imali, neka govore jezikom ljudi svojega vremena i budu prisutni ondje gdje današnji čovjek živi, pita, traži i luta. Ako preko novih sredstava mogu nekoga dovesti bliže Kristu, neka ih koriste i neka to čine bolje nego što bih ja ikada znao.
Ali jedno bih volio reći njima, upravo zato što to moram neprestano ponavljati sebi: nemoj zaboraviti zbog čega si krenuo. Čovjek može tijekom godina mnogo toga naučiti, steći iskustvo, završiti škole, dobiti službe, upoznati ljude, postati slušan i praćen, a ipak negdje usput izgubiti trag Onoga zbog kojega je krenuo. Može govoriti tisućama ljudi, a prestati razgovarati sa subratom. Može obići bezbrojne duhovne obnove, a zaboraviti sjesti u tišini pred Svetohranište. Može postati poznat kao svećenik, a da ni ne primijeti kako mu je sve teže jednostavno biti svećenik. I može desetljećima živjeti u samostanu, a jednoga jutra otkriti da je mjesto koje je nekoć bilo odgovor na njegovu najveću čežnju postalo samo adresa na kojoj stanuje.
Ne znam koliko je vremena prošlo otkako sam te noći ustao iz kreveta. Samostan je još uvijek bio tih, a iza zatvorenih vrata spavala su moja subraća, ljudi s kojima sam tijekom godina dijelio mnogo više od zajedničkoga krova. S nekima lijepe dane, s nekima teške; s nekima razumijevanje, s nekima nesporazume. Neki su mene nosili kad mi je bilo teško, neke sam možda ja nosio. Neke sam povrijedio, kao što su neki povrijedili mene. Ali to su moja subraća. Ne ona koju sam birao, nego ona koja su mi darovana da upravo s njima pokušavam živjeti ono zbog čega sam nekada davno došao u samostan.
U toj istoj tišini bila je i kapela. Pred svetohraništem gorjelo je malo crveno svjetlo, toliko nenametljivo da ga čovjek nakon godina može prestati primjećivati, a ono ipak uporno govori isto ono što je govorilo kada sam bio mlad redovnik i što će, nadam se, govoriti dugo nakon što mene više ne bude – On je ovdje.
Osjećam da sam tek tada razumio kako pitanje koje me te noći probudilo nije bilo što se događa s mladim redovnicima, što se događa sa svećenicima niti kamo ide Crkva. Sve su to velika pitanja i na njih će odgovarati ljudi mudriji od mene. Moje je pitanje bilo mnogo bliže i zato mnogo neugodnije. Vratilo me pred ona davna samostanska vrata, pred onu torbu koju sam ondje spustio i pred mladića koji je iskreno vjerovao da je pronašao ono za što vrijedi dati život. Kao da me Gospodin iz tišine pitao: „Anto, nakon svih ovih godina, jesam li ti još uvijek dovoljan?“
Ne znam jesam li mu te noći znao odgovoriti. Možda na to pitanje čovjek nikada ne odgovori jednom zauvijek. Odgovara mu iz dana u dan: odlaskom u kapelu, susretom sa subratom, oprostom, služenjem i svakim novim jutrom u kojemu ponovno odlučuje da samostan u kojem živi neće biti samo njegova adresa.
Znam samo da zbog toga pitanja te noći nisam mogao spavati. I možda je dobro da čovjek, nakon toliko godina u habitu, ponekad izgubi san, ako ga jedna neprospavana noć može vratiti pred ona prva samostanska vrata i podsjetiti ga zbog koga je jednom ondje spustio svoju torbu.
