DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Strah od križa i patnje u vremenu koje ne oprašta slabost – a bučna oholost dobije prednost pred tihim dostojanstvom

Živimo u vremenu koje ne oprašta slabost. Otvorite bilo koju društvenu mrežu, uključite televizor ili jednostavno prošetajte ulicom – sa svih strana bombardirani smo imperativom uspjeha, nedodirljivosti i savršenstva. U takvom svijetu, ponos je postao najtraženija roba, ali i najjeftinija maska. Govorimo o onom našminkanom, krutom egu koji nam ne dopušta da ikada priznamo pogrešku. Postali smo društvo menadžera vlastitih života, gdje se svaka bol, svaki neuspjeh i svaka žrtva tretiraju kao sistemska greška koju pod svaku cijenu treba izbjeći. U toj grčevitoj potrebi da ostanemo iznad svega, ponos se neprimjetno pretvorio u oholost.
Tu dolazimo do onog drevnog, duboko upisanog straha od križa i patnje. Kada nas život udari, kada planovi propadnu, prva je instinktivna reakcija, baš poput one Petrove iz evanđelja, povikati: “Ne, to se meni ne smije dogoditi!” Taj ljudski krik je silno razumljiv, on je u našoj prirodi, ali iz njega često klija ona najopasnija vrsta oholosti – uvjerenje da smo na neki način vredniji od drugih i da patnja pripada nekom drugom, običnijem svijetu. U toj trci da zadobijemo cijeli svijet, da pod svaku cijenu zadržimo svoj besprijekorni status i lažni mir, na kraju neprimjetno gubimo onaj najosjetljiviji dio sebe. Svoju dušu.
Razlika između oholosti i istinskog dostojanstva tanka je, ali presudna. Oholost je bučna, ona traži pozornicu, hrani se tuđim divljenjem i neprestano se uspoređuje. Ona mora gaziti da bi se uzvisila. S druge strane, pravo dostojanstvo je tiho. Ono se ne mjeri brojem priznanja, titulama ni debljinom društvenog oklopa, već načinom na koji čovjek nosi svoje rane i svoje križeve. Istinsko dostojanstvo ne bježi od vlastite krhkosti. Ono stoji uspravno i onda kada se svijet oko njega ruši, svjesno da naša istinska vrijednost ne leži u iluziji nepogrešivosti, nego u sposobnosti da se iz najvećeg poraza rodimo kao dublji, suosjećajniji ljudi.
Isusov paradoks o gubitku i dobitku života nije tek apstraktna teološka misao rezervirana za crkvene klupe; to je najpreciznija dijagnoza ljudskog stanja. Život se ne spašava bježanjem, niti se gradi na temeljima egoizma koji tuđe sudbine koristi kao stepenice. Onaj tko grčevito čuva samo sebe, na kraju ostaje potpuno prazan.
Možda je ova nedjelja, dok prelistavate novine i tražite malo nedjeljnog mira, pravo vrijeme za tihu reviziju vlastite nutrine. Vrijedi se zapitati koji to točno ponos njegujemo. Je li to onaj iscrpljujući, oholi ego koji nam ne dopušta da zatražimo oprost i pružimo ruku, ili ono sveto, duboko dostojanstvo koje razumije da život svoju pravu veličinu dobiva tek kada se nesebično daruje. Jer na kraju, kada se ugase svjetla pozornice i ostanemo sami sa sobom, nećemo se mjeriti po onome što smo nagomilali i obranili od svijeta, već isključivo po onome što smo u tom svijetu uspjeli voljeti.