Tisuće tankih žutih svijeća pale se u hramovima diljem Republike Srpske dok ožalošćeni narod u dugim redovima čeka da se upiše u knjigu žalosti. „Neka Bog nastani njegovu pravednu dušu tamo gdje pravednici počivaju“, upisuje drhtavom rukom uplakani suborac.
U Doboju, ispred porte hrama Svetih apostola Petra i Pavla, na malom stolu slika pokojnika u vojnoj odori. Majke dovode djecu, jednom po jednom daju im sliku u ruke da ljube lice čovjeka kojeg im predstavljaju kao heroja i spasitelja.
Prizori koji stižu iz tog entiteta djeluju kao prozor u paralelnu stvarnost. Obrnuti svijet u kojem se pravomoćna presuda Haaškog tribunala za genocid u Srebrenici nikad nije dogodila. Do njih kao da nikad nije dopro glas o mesaru i krvniku koji je iza sebe ostavio 8.372 bošnjačke žrtve, tragove i svjedočanstva o svjesnom, namjernom i sustavnom istrebljenju jednog naroda. U “obrnutom svijetu” ulazi u povijest kao častan čovjek, vođa još časnije borbe za slobodu, uz posljednji pozdrav „vječna mu čast i slava“.
S naše strane granice – „Samo kratko, crk’o Ratko“. Transparent Ultrasa na jednom od vinkovačkih nadvožnjaka jedan je od pristojnijih komentara na smrt Ratka Mladića koji su dospjeli u javni prostor. Ovdje, kao i u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine, na njegovu bi sliku prije pljunuli nego je poljubili. Ovdje djeca uče (a ako ne uče, trebala bi) da je bivši general vojske Republike Srpske jedan od najbrutalnijih i najbezdušnijih ubojica koji su hodali ovim prostorima, čovjek koji je bio u stanju s prijetvornim osmijehom dijeliti čokolade djeci da ih umiri dok im očeve i stariju braću odvodi u smrt.
Znamo da naša stvarnost nije ta koja je obrnuta, jer je Mladić svoju službenu osudu dočekao na ovome svijetu. Mnogi njemu slični nisu. Milošević, Arkan, Hadžić… svi su se oni odjavili od živućih, a da obitelji njihovih žrtava nisu dočekale tu minimalnu satisfakciju, međunarodno priznanje da su krivi u očima ovozemaljskog suda.
Sada, kada je umro osuđeni ratni zločinac koji je dugi niz godina izmicao ruci pravde, vidimo do koje mjere ranjenom narodu presuda nije bila dovoljna. Jednima je tek smrt dovoljna kazna, pa sad slave što je monstrum napokon skončao i nadaju se da onaj dolje ima dovoljno suhog drva za novog stanovnika vječnog podzemlja. Drugi pak smrt vide kao veliku nepravdu jer zlotvor za života nije dovoljno propatio. Premalo im je to godina provedenih u staračkim pelenama iza haaških rešetaka.
Obje reakcije, iako vrlo ljudske, ne treba pretvarati u vrline. O mrtvima se smije govoriti istina; no onog trenutka kada tuđu smrt i patnju počnemo doživljavati kao užitak, preuzimamo komadić najgorega. U ovom slučaju to je Mladićeva logika da je neprijatelju dopušteno željeti, pa i činiti, sve najgore.
To je put bešćutnosti koji živi i nakon Mladićeve smrti u svima koji ga planiraju sahraniti uz najviše vojne i državne počasti. Kako ta najava zvuči majkama koje su skupljale kosti svojih sinova u masovnim grobnicama?
Iz Srbije i Republike Srpske primjereno priznanje njihova prebolnog gubitka potpuno je izostalo. „Bilo je stradanja s obje strane“, najbliže je što se može istisnuti iz Aleksandra Vučića, ali ne bez toga da priču brzopotezno potpuno izvrne, presudu nazove nepravdom protiv Srba, za čiju krv i žrtve nikoga nije briga. Iz istih mesnatih usta izaći će i besprizorna usporedba pravomoćno oslobođenog Ante Gotovine i pravomoćno osuđenog Ratka Mladića, da podvuče kako iza Haaga stoji neka globalna urota protiv Srbije jer „vidite kako njihove puštaju, a našima sude“.
Sve je to govorio i sam Mladić na haaškoj klupi, dok je Tribunal nazivao sotonskim sudom i tvrdio da im se „sudi jer su Srbi i jer štite svoj narod“. Prije devet godina, kad mu je presuda izricana, kao zvijer stjerana u kut urlao je u sudnici: „Sve je laž i svi ste lažljivci.“
Ne tim riječima, ali potpuno iste teze nakon njegove smrti ponavlja srbijanski predsjednik. Sad on optužuje Haag jer je za njega anticivilizacijsko ponašanje to što osuđenom ratnom zločincu nije dano da bira gdje će umrijeti, pa nudi pomoć da Mladića dostojanstveno sahrani u Beogradu, pokraj njegove pokojne kćeri.
Njezino se samoubojstvo za to vrijeme u sve tri države medijski prepakiralo u bizarni poluapologetski slučaj koji bi nam trebao objasniti zašto je Mladić, sluđen od boli zbog smrti kćeri, izdao naredbu za Srebrenicu. To za Vučića i sve koji ga zdušno podupiru nije anticivilizacijsko ponašanje.
Iz Bruxellesa za to vrijeme stižu nježni podsjetnici da je veličanje ratnih zločinaca protivno temeljnim europskim vrijednostima, no ne brine to previše politički srpski svet. Do njihova europskog puta očito im nije stalo ni blizu kao do očuvanja svojih žrtvoslovnih nacionalnih mitova i njihova prenošenja novim generacijama. Zato sada uče najmlađe kako treba cjelivati sliku Ratka Mladića.
Važnije je nama gledati što mi učimo svoju djecu. Mi koji se dan-danas ne možemo dogovoriti da jednoglasno osudimo ustaše, partizane ili sve od navedenog, mnogo lakše zlo prepoznajemo u Ratku Mladiću; potpis oca laži i ubojice ljudi je očit. Dobro nam i dalje promiče, a ideja da bismo trebali ljubiti neprijatelja i moliti za one koji nas progone i dalje je preradikalna.
Većina nas to nije u stanju. Nedovoljno smo sveti ili previše ratom ranjeni da bismo molili za dušu krvnika iz Srebrenice. Mi smo mu davno presudili. Posljednji sud, međutim, nikada nije bio u našim rukama.
