Kao i svakog rujna, na početku školske godine, u Hrvatskoj se odvija pravi mali referendum. Onaj u školama kad roditelji, zajedno sa svojom djecom, odlučuju o njihovu upisu na školski vjeronauk. Koji je ponuđen u nizu izbornih predmeta i koji postaje obveznim kad se izabere. Postupak je pravi plebiscit, volja naroda i primjer izravnih izbora, što sam vjeronauk izdiže iznad njegova temeljnog poslanja pa postaje svojevrstan svjetonazorski vox populi.
Istodobno, dok traje taj referendum iz godine u godinu forsira se antireferendum kroz pritisak na javno mnijenje u formi isforsiranih anketa s pitanjima tko (ni)je za vjeronauk u školi i treba li nam on uopće u školskom sustavu. Mediji koji inzistiraju na takvim temama misle da time društvu čine uslugu i potiču njegov demokratski napredak, nesvjesni da zapravo rade nešto posve suprotno. U prvom redu negirajući većinu, koja se manifestira kroz volju roditelja koji se u 90 posto opredjeljuju za vjeronauk, a zatim podcjenjujući i način na koji to čine jer ozbiljnom „referendumskom pitanju“ o izbornom predmetu kao protutežu stavljaju anonimne internetske ankete. Čiji rezultati nisu samo sumnjivi, nego su i irelevantni za bilo kakve ozbiljne razgovore.
Autori takvih akcija ove su se godine dodatno potrudili banalizirati cijelu priču pa su u nju uključili i komentare tj. komentatore ispod objavljenih tekstova na internetskim portalima, za koje još nije klasificirana dijagnoza u inače širokoj lepezi poremećaja, ali i to će se valjda uskoro dogoditi. Najbolji dokaz za to je neki Stipe, koji je čak završio u jednom naslovu, jer je (pazi sad!) „prizemljio sve“ Hrvate iz istog naslova koji su se „posvađali zbog vjeronauka u školi“. Prizemni komentar kojim je Stipe učinio to „prizemljenje“ glasi: “Nisam protiv, ali sam protiv loših priučenih vjeroučitelja. Sve što je po Božjem i Kristovom temelji se na ljubavi. Veliko je umijeće djeci u razvoju, koja su danas na udaru raznovrsnih manjih i većih svjetovnih privlačnih zala, u dušu ugraditi Kristovu ljubav.”
Vjeronauk u školi, kad se gleda i iz perspektive same Crkve, ima svojih mana i nedostataka. Može se čak i generalno raspravljati koliko je učinkovit u duhovnoj formaciji i slično, no ovo što Stipe piše nema veze s vezom. Svi vjeroučitelji, ali baš svi akademski su obrazovani i završili su Katolički bogoslovni fakultet, nakon kojega su dobili dekrete mjesnih biskupa za mandate da mogu poučavati vjerski nauk. Mnogi među njima su, primjerice, i magistri znanosti. Kako onda mogu biti priučeni? Lupetati pričice o ljubavi može bilo koji internetski komentator, ali vjeroučitelj mora završiti fakultet i dobiti dekret da bi predavao vjeronauk. I točka. Štoviše, pokaže li se da načinom rada ili životnim stilom odstupa od kršćanskog nauka, taj se dekret može i opozvati. Dakle, u igri je više kriterija nego kod nekog uobičajenog posla.
Sve to govori da oni kojima smeta vjeronauk u školi nemaju nikakvih argumenata osim vlastite svjetonazorske isključivosti. Koja se najbolje pokazala ovoga vikenda u Rijeci na Hodu za slobodu, gdje je na žutom transparentu crvenim slovima ispisana parola koja je sve rekla, a glasi: „Vi ih rađate, mi ih odgajamo.“ Kako se to doista ne bi obistinilo, treba apelirati na sve katolike, kršćane i ostale vjernike da upisuju svoju djecu na vjeronauk i iskoriste tu demokratsku opciju koje im država pruža. Te da se odazovu ovom općem referendumu svake jeseni i da odgoj djece zadrže u vlastitim rukama. To je najbolji odgovor na sustavne provokacije i omalovažavanja. I skroz demokratski i općenarodni. Svake godine skoro stopostotni.
