Premda se vratio u Rim, papa Lav XIV. iza sebe svojim je putovanjem u Francusku ostavio trag koji poput mirisa vrhunskog francuskog parfema koji i dalje lebdi u zraku, pa se jedna za drugom nižu reakcije i analize. Listom pozitivne, dakako. Napose iz katoličkog miljea. No, on je otišao, zapravo, u Francusku i progovoriti o temama o kojima današnja Europa sve teže želi razgovarati: o Bogu, kršćanskim korijenima Europe, dostojanstvu čovjeka, granicama slobode i miru… Zato njegovo putovanje od Pariza preko Lourdesa do Metza nije bilo tek još jedan papinski posjet. Bila je to svojevrsna programska prezentacija njegova pontifikata u bližoj i daljoj budućnosti.
Lav je jasno poručio kako kršćanstvo nije samo privatna stvar i u sekularnoj Francuskoj podsjetio je da laicitet ne znači protjerivanje vjere iz javnog prostora. Crkva ne traži povratak u prošlost niti političku vlast, ali želi slobodu govoriti o čovjeku, njegovu dostojanstvu, obitelji, siromaštvu, ratu i miru. Sekularno društvo ne mora biti društvo u kojemu vjernici šute i iz kojega moraju biti prognani u katakombe.
Zalažući se za vrijednost života, poglavar Katoličke crkve šalje jasnu poruku da čovjek vrijedi i kada više nije „koristan“. U Lourdesu je Papa snažno kritizirao eutanaziju, koju je Francuska legalizirala te govorio o bolesnima, starima, nemoćnima i onima koji pate. Ljudsko dostojanstvo ne nestaje zbog bolesti ili smanjene sposobnosti. Pitanje koje Papa otvara jednostavno je, ali neugodno – što se događa s društvom kada počne razlikovati život koji vrijedi živjeti od onoga koji više nije dovoljno kvalitetan?
Europa ne može razumjeti samu sebe ako iz svoje povijesti izbriše kršćanstvo. U Metzu, gradu povezanom s Robertom Schumanom i počecima europskog projekta, Lav XIV. govorio je o kršćanskim korijenima Europe. Nije pozvao na povratak u „srednji vijek“, nego na ponovno otkrivanje izvora iz kojih su nastale ideje o dostojanstvu čovjeka, solidarnosti, pomirenju i odgovornosti. Europa bez svijesti o svojim korijenima teško može znati prema čemu želi ići, pa je Sveti Otac preko Francuske, zapravo, progovorio cijeloj Europi.
Izbjegavajući politički govor, poručio je kako se mir ne može graditi samo odnosom snaga, natjecanjem u naoružanju i prijetnjama međusobnim uništenjem. Od UNESCO-a do Metza Papa je govorio o diplomaciji, dijalogu i međunarodnom pravu. Mir za njega nije samo odsutnost rata, nego rezultat pravde, pomirenja i političke hrabrosti. U vremenu novih ratova i naoružavanja to je moralni zahtjev upućen cijelom kontinentu, kojim Lav XIV. jasno predstavlja kontinuitet svojih prethodnika.
S druge strane, upravo njegov pohod Francuskoj, čiji je doček iznenadio mnoge, pokazao je kako se Crkva ne treba bojati sekularne Europe. U Parizu je Lav XIV. susreo mlade, katekumene i novokrštene, a u Lourdesu desetke tisuća hodočasnika. Slika koja se pritom mogla vidjeti zanimljiva je, jer se Europa deklarira kao sekularna, no s druge strane ljudi ponovno traže vjeru, molitvu i sakramente. Zato Crkva ne smije biti ni zatvorena u sakristiju ni rastopljena u opći govor o „vrijednostima“. Naprosto, mora znati tko je.
Od Pariza do Lourdesa, a potom do Metza, Lav XIV. zato nije govorio samo Francuskoj. Govorio je Europi. I podsjetio je na nešto što se u europskom javnom prostoru često prešućuje: Europa može pokušati živjeti bez kršćanstva, ali teško može razumjeti samu sebe bez njega.
Neki komentatori njegov pohod ilustriraju slikom izlazaka kršćana iz katakombi, jer su postali vidljivi u brojkama koje su mnoge iznenadile. No možda je slika evanđeoska prispodoba o kvascu jača, jer statistički je mali postotak Francuske dočekao Lava XIV. No može biti dovoljno snažan kvasac za buđenje sekularizirane Francuske. I Europe, kojoj se Papa kroz ovo putovanje jasno obratio.
