Umro je Goran Bare. Jednom sam u životu bio na koncertu njegovih Majki. Ne mogu reći da sam bio njegov poklonik, a još manje da sam dijelio sve njegove poglede na život. Neke njegove javno izgovorene riječi, osobito one o Crkvi i vjeri, bile su mi vrlo daleke. I nisam imao potrebe praviti se da nisu.
Sada, kad je umro, čitam kako se mnogi opraštaju od njega. Lijepe riječi, velika priznanja, sjećanja na pjesme i koncerte. I neka.
Samo mi se pritom vraća jedna neugodna misao: koliko smo puta toga istog čovjeka, dok je bio živ, svodili na njegovu ovisnost, padove, teške riječi i životne promašaje? A sada kao da se natječemo tko će o njemu napisati ljepši oproštaj. Ne želim se pridružiti ni jednima ni drugima. Ne želim ga danas proglašavati svecem, ali ne želim ni ponavljati presude koje su ga pratile za života.
U jednom oproštajnom tekstu nailazim na stihove iz pjesme Teške boje, one o prozorima raja. Razumijem pjesničku sliku i osjećaje čovjeka koji se oprašta. Ali kao svećenik ne mogu govoriti o nečijoj vječnosti kao da sam već zavirio u nju. Ne znam što je Goran Bare vjerovao u posljednjim trenucima svojega života. Ne znam ni je li tada uopće razmišljao o onome što ja nazivam vječnošću. I ne moram znati. Jer postoji nešto što mogu učiniti, a da pritom ne iznevjerim ni svoju vjeru ni njegov život. Mogu za njega moliti.
Ne zato što smo se slagali. Ne zato što bih njegove riječi danas želio protumačiti drukčije nego što ih je izgovarao. Nego jednostavno zato što je bio čovjek. A čovjek je uvijek više od onoga što o njemu mislimo. Više od svoje najbolje pjesme. Više od svojega najtežeg pada. Više čak i od riječi kojima je možda povrijedio druge.
Kada kažem „Pokoj vječni“, ne izričem presudu o njegovoj vječnosti. Ja molim. I upravo zato što ne znam, mogu ga s pouzdanjem predati Onome koji zna.
Gospodine Isuse, danas Ti povjeravam Gorana Bareta.
Neću Ti govoriti kakav je bio. Ti ga poznaješ bolje od svih nas. Poznaješ njegove radosti i njegove boli, ono što je javno izgovarao i ono što nikada nikome nije rekao .
Ti znaš što je u njegovu životu bilo svjetlo, a što tama. Znaš gdje je bio slobodan, a gdje zarobljen. Znaš i ono što mi nikada nećemo saznati.
Ne molim Te da njegov život danas izgleda drukčije nego što je bio. Molim Te da ga pogledaš svojim milosrdnim očima .
Oprosti mu ono što je potrebno oprostiti. Primi sve dobro koje je učinio .
A nama koji ostajemo pomozi da čovjeka ne počnemo voljeti tek kada više nije među nama .
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine .
I svjetlost vječna svijetlila mu .
Amen.
