Gorane, Bog je milosrdan, prepun ljubavi za nas grešnike. Radi nas je postao čovjekom, bio siromašan i ponizan, poslušan svome Ocu. Čovjek i Bog pun ljubavi prema svima.
Tvoj život je bio težak. Nije te mazio. Gurao te stalno u tamu i na rub beznađa. Svoj jad i muku pretakao si u stihove i kroz njih tražio svjetlo i spasenje. Kroz bol, patnju, tražio si ljubav i izbavljenje iz jada ovozemnoga života. Tražio si Boga, jer on je Ljubav.
Ja nisam tvoj odvjetnik. Bog je pravedan sudac. On pozna naša srca i po njima nas sudi. Ne pišem ovo da bi branio tvoju ovisnost, koju zasigurno nisi želio i koju ti je život donio, niti tvoje loše odluke ili slično. Ne pišem ovo u ime onih koji će ti reći “bravo, Bare legendo”, a da ti nikad iskreno ljudski možda nisu pristupili i ponudili pomoć. Još manje pišem u ime onih lažnih i licemjernih vjernika, koji će te osuditi i “baciti kamen” bez da ti daju šansu da im kažeš tko si.
Osjećao sam te blizu. Osjećao sam te neshvaćenim. Vidio te inteligentnim i iskrenim. Jednostavnim i u mnogočemu poniznim. Bio si svoj. Ostavio si svoj rukopis svijetu. Rukopis čovjeka patnika, kojega je život udarao i koji se uvijek osjećao bliskim malenima.
Zato te Gorane cijenim, izražavam ti svojevrsno priznanje, jer nisi posustao. Dao si sebe za druge. Potrošio si se u močvari ljudskoga jada, sav uprljan smradom ljudske bijede, a da opet nisi izgubio sjaj Stvoritelja u dubini svoga srca i duše.
Gorane! Neka ti Gospodin bude milostiv! Neka te oslobodi svih demona! Neka te primi u svjetlo Vječnoga mira, neka te opere od svih grijeha, neka te primi u zagrljaj, kao Otac izgubljena sina!
Vidjeli se u Vječnosti!
F.L.P. (9.10.2026.)
