Hrvatska javnost, pogotovo ona vjernička, još je traumatizirana od posljedica plasiranih (ne)istina u slučaju s kraja godine u kojemu je redovnica prijavila da ju je migrant u napadu izbo nožem u Zagrebu. Čekajući službenu vijest, tj. onu policijsku, u javnosti se nagađalo što se doista dogodilo, a histeriju su pojačavale (dez)informacije na društvenim mrežama. Tek kad se policija oglasila, oglasila se i Crkva i cijeli se stresni balon ispuhao.
I sad je u igri policija i nož i crkvena adresa. Ovoga puta ona župnog ureda u zagrebačkom Voltinu naselju, gdje službuje vlč. Željko Lovrić, koji je prošloga tjedna nakratko napustio svoju župu kako bi se zaštitio od nasilnika koji ga, prema njegovom iskazu, sustavno zlostavljaju. A napali su ga i nožem, za što je podastro video snimku, snimljenu u pola pet, uz prisustvo dvoje svjedoka. Nakon čega je intervenirala i policija, uhitivši dvojicu likova sa snimke. Što se dalje događa – ne znamo.
No, ovakvi slučajevi, osim što izlaze iz uobičajenih okvira šalju opasno eliminirajuću poruku. Jer na meti su Crkva i njezini službenici. Stoga sve podsjeća na nemili slučaj otprije manje od 15 godina, kada su mediji zbog tragičnog slučaja u Dubrovačkoj biskupiji svećenika etiketirali kao svećenika-ubojicu. Naime, te kobne noći župnik don Ivica Sinanović spavao je u svojoj sobi župne kuće u Banićima, kada je kroz prozor čuo viku i glasnu glazbu i nekoga tko je urlao: „Četniče, izađi, ubit ću te, zaklat ću te!“. Psovao mu j četničku majku, razvalio vrata i upao u župni dvor, lomeći sve pred sobom, tražeći da ga zakolje i ubije. Kad je Sinanović otvorio vrata dobio je dva udarca, koja su ga bacila na pod, no kada je napadač treći puta nasrnuo, krenuo se braniti i zadao dva-tri uzvratna udarca, nakon čega je napadač pao i počeo krkljati, pa ga je Sinanović okrenuo na bok, izvadio mu jezik i pozvao policiju i hitnu pomoć. Udarac je bio tim kobniji, jer je Sinanović majstor borilačkih vještina, no bez obzira na to, tvrdio je otpočetka da mu nije bila namjera ubiti napadača, već samo sebe obraniti.
Dubrovački sud objavio je oslobađajuću presudu, a Vrhovni sud potvrdio je prije deset godina Sinanovićevu nevinost. No, zbog nesretnog događaja u kojemu je smrtno stradao lokalni političar od njegova udarca, taj je svećenik mnogo propatio. Osim mučnog pravosudnog dijela u kojemu je dokazivao svoju nevinost, Sinanović prošao je javni i medijski linč, pravi križni put sramoćenja, blaćenja i šibanje riječima i osudama. I ne službuje više kao svećenik, premda mu poziv nije ugušen. No ugaslo je njegovo poslanje kojemu se zavjetovao kao mladić.
Javno mnijenje, koje često bez ikakve savjesti i razuma, kreiraju portali i društvene mreže u Hrvatskoj bez imalo milosti napada na vjernike, svećenike, redovnike i redovnice. S razlogom ili bez. Najčešće bez ikakva razloga, tj. samo zato što se radi o svjetonazorskim neistomišljenicima. No tako se širi atmosfera linča i katolicima u Hrvatskoj (bez obzira što su statistička većina) stavlja se meta na leđa. Sinanovićev primjer to brutalno potvrđuje, a zacijelo i onaj vlč. Lovrića ili Don Dantea, kako si je nadjenuo umjetničko ime, kojim je malo izašao iz uobičajenih okvira u koje smještamo svećenike i njihovo poslanje.
Jer Don Dante se predstavio kao svećenik reper i zagovornik teologije ruba, koja podrazumijeva blizinu s onima koji su na rubu društva, a koji niti lijepo mirišu, niti imaju bogatstva, niti se razmeću se ni pameću jer ih nitko ni ne sluša. No teologija ruba je teologija Evanđelja, a nikako rub teologije. Stoga Don Dante nikako ne smije biti prva njezina žrtva. Policija u tome može, kao i u slučaju redovnice s početka teksta, jako mnogo pomoći. No još više treba sama Crkva, kojoj je rub imanentniji nego bilo koja središnjica. Napose ona politička ili nekog drugog središta moći.
