Fascinantno je ovih dana gledati na internetu i društvenim mrežama koliki je broj najava za ovogodišnji „Holywin“ (Svetost pobjeđuje). Podatak od prije dvije godine govori da ih je bilo gotovo stotinu, a sada je zacijelo višestruko premašena ta brojka. Naime, dok se svijet 31. listopada, uoči Svih svetih, zabavlja maskama i simbolima tame, mladi okupljeni oko Holywina već više od dva desetljeća podsjećaju da uoči toga blagdana postoji i drukčiji put. A to su molitva, euharistija i svjedočanstvo onih koji su pokazali da svetost nije rezervirana za neke druge, nego je poziv svakome čovjeku.
Sve je počelo skromno i samozatajno 2003. u zagrebačkoj župi bl. Augustina Kažotića. Na ideju Tomislava Jelinčića mladi su organizirali bdijenje uz kratki skeč. Dobar odaziv pokazao je da postoji potreba za takvim okupljanjem, koje će vjeru približiti mladima na njima razumljiv način. Tako je nastao Holywin, tj. „Svetost pobjeđuje”, kakav danas poznajemo. Nije to bila tek želja da se ponudi alternativa Halloweenu, nego pokušaj obnove drevne kršćanske tradicije bdijenja uoči velikih blagdana. Kršćani su se oduvijek molitvom pripravljali za važne svetkovine, a Holywin je toj tradiciji dao suvremeno lice. Komercijalizacija i banalizacija koju je ponudio Halloween pokazala se pritom izvrsnom prilikom za tako nešto.
U crkvi sv. Blaža 2006. nakon mise izvedena je predstava o jednom svecu, čime je započeo niz koji traje do danas. Od 2007. do 2011. skazanja su izvođena u zagrebačkoj Kinoteci, gdje je publici predstavljeno tridesetak svetaca, među kojima i onih manje poznatih. Scenarije je tada pisala i projekt vodila Rajka Jelinčić, kojoj se 2012. pridružila Ivana Foretić. Na poticaj tadašnjeg povjerenika za pastoral mladih 2011., vlč. Domagoja Matoševića, Holywin je u Zagrebačkoj nadbiskupiji prešao pod okrilje Pastorala mladih, a predstave su se preselile u dvoranu Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati. Od 2014. Ivana Foretić preuzima pisanje dramskih tekstova i vođenje projekta. Potres je 2022. i 2023. promijenio i mjesto održavanja. Sveta misa slavila se u župi sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, a predstave su izvođene u auli Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Lokacije su se mijenjale, ali razlog okupljanja ostao je isti. No cijela priča prerasla je samu sebe i proširila se po župama diljem Hrvatske.
Kad se razgovara o Holywinu lako je u prvi plan staviti predstave, no one nisu središte projekta. Središte je euharistija. Kazališni prikaz života nekog sveca tek je putokaz koji bi trebao voditi prema dubljem promišljanju o vjeri i vlastitom životnom pozivu. A sveci nisu bili ljudi bez slabosti, strahova i unutarnjih borbi. Bili su ljudi koji su u Bogu pronašli snagu da ih njihove slabosti ne odrede do kraja. Upravo je to poruka Holywina – svetost nije rezervirana za iznimne pojedince, nego je poziv svakome čovjeku.
Više od dvadeset godina od prvoga bdijenja, Holywin je stoga postao mnogo više od pukog odgovora na Noć vještica. On mlade ne zadržava na raspravama i prepirkama o tuđim običajima, nego ih poziva da se zapitaju što će učiniti sa svojim životom. Nije najvažnije koju ćemo masku staviti ni kako ćemo provesti jednu listopadsku večer, nego kakvi ćemo ljudi postati. Pitanje je to o traženju smisla života.
„Svetost pobjeđuje” tako nije samo zgodna igra riječi ni naslov nekog u nizu od crkvenih skazanja. To je poruka koja ostaje i nakon što se ugase svjetla pozornice te večeri, jer smisao svetosti nije bijeg od svijeta ni život bez pogrešaka, nego put na kojem čovjek, usprkos vlastitim slabostima, bira Boga. A sveci su trajan dokaz da taj put nije rezerviran za neke druge ljude i neka druga vremena.
