Neku sam večer, već po mraku, sišao u klaustar našega dominikanskog samostana u Dubrovniku. Otkako sam prije nepuna dva mjeseca došao živjeti ovamo, sve češće zastajem pred pojedinostima pokraj kojih bih nekada, kao prolaznik, vjerojatno prošao ne obraćajući im posebnu pozornost.
Te sam večeri zastao pred neobičnim udubljenjima u kamenu, između stupova koji okružuju klaustar. Gledao sam ih i razmišljao o priči koju sam nedavno čuo. Kažu da su u tim udubljenjima francuski vojnici, za vrijeme Napoleonove okupacije Dubrovnika (1806.–1814.), hranili i napajali svoje konje. Stajao sam ondje, s krunicom u ruci, i gotovo čuo njihov topot.
Konjska kopita na kamenom podu, njištanje, glasove vojnika. Sve ono što čovjek teško može povezati s mjestom na kojem su stoljećima odjekivali koraci dominikanaca i dobronamjernih ljudi koji su dolazili u samostan.
Ta slika nije nastala bez oslonca u povijesti. Naš je samostan za vrijeme francuske okupacije doista bio zaposjednut, a klaustar i crkva korišteni su kao konjušnica. Ono što još ne možemo sa sigurnošću reći jest jesu li upravo tada nastala udubljenja pred kojima sam zastao. Tako se prenosi, ali kamen nam zasad nije otkrio tko ih je i kada načinio.
Francuska vojska ušla je u Dubrovnik 1806. godine. Dvije godine poslije ukinuta je Dubrovačka Republika, država koja je stoljećima čuvala svoju slobodu, razvijala trgovinu, diplomaciju, znanost i umjetnost. Naš dominikanski samostan, jedan od najstarijih i najvažnijih duhovnih i kulturnih prostora u gradu, nije ostao pošteđen. Vojnici su zaposjeli velik dio samostana, a redovnicima su ostavljene samo četiri sobe. Prostori u kojima se učilo, molilo i živjelo redovničkim životom dobili su posve drukčiju namjenu.
Dok sam promatrao ona udubljenja, sjetio sam se još jedne priče, mnogo mučnije od one o konjima u klaustru. Čuo sam, naime, da su francuski vojnici otvarali grobnice u našoj samostanskoj crkvi i sakristiji te da su u neke od njih bacali lešine uginulih konja.
U tim su grobnicama počivali naši redovnici, ali i ljudi iz dubrovačke prošlosti, čija su imena i sudbine povezani s ovim samostanom. Pomisao da je netko mogao otvarati njihove grobove i tako postupati s posmrtnim ostacima nije mi izlazila iz glave.
Ali jedno je čuti priču, a drugo znati što se doista dogodilo. Zato sam odlučio otići čovjeku koji o povijesti našega Reda, a osobito o dubrovačkim dominikancima, zna više nego gotovo itko koga poznajem. Pateru Stjepanu Krasiću.
Sreća je što taj veliki dominikanski povjesničar živi s nama. Ne moram putovati u neki udaljeni arhiv da bih ga pitao ono što me zanima. Dovoljno je pokucati na njegova vrata. Otišao sam k njemu i ispričao mu što me muči. Pitao sam ga za grobnice, konjske lešine i priče koje se prenose o francuskim vojnicima.
Pater Stjepan nije pokušao dati odgovor koji bi zvučao uvjerljivije nego što dopuštaju povijesni izvori. Rekao mi je da nije pronašao dokument koji bi potvrdio da su u grobnice doista bacane lešine konja, ali da je i sam čuo te priče. Dodao je i jednu pojedinost koju dotad nisam znao.
Prema predaji, francuski su vojnici vjerovali da su stari Dubrovčani, osobito bogatiji građani i vlastela, u grobnicama sakrili novac i dragocjenosti kako im ih okupacijska vojska ne bi oduzela. Zato su, govorilo se, otvarali grobove tražeći blago. Jesu li u njih poslije bacali uginule konje, pater Stjepan nije mogao potvrditi.
Drago mi je što mi je upravo tako odgovorio. Povjesničar mora znati i gdje prestaje ono što može dokazati. Time priča ne gubi svoju vrijednost, nego dobiva svoje pravo mjesto: ondje gdje završava dokument, a počinje predaja.
No naš razgovor tu nije završio. Pater Stjepan spomenuo mi je još jedan događaj iz vremena francuske okupacije, vezan uz umjetninu koja se i danas nalazi u našoj samostanskoj crkvi. Riječ je o monumentalnom oslikanom Raspelu Paola Venecijana, znamenitoga slikara iz 14. stoljeća.
Prema predaji sačuvanoj u samostanskoj kronici, koju mi je pater Stjepan prenio, francuski su vojnici naumili uništiti to Raspelo. Već su ga bili počeli rušiti i oštećivati kada se, kako kronika pripovijeda, začuo glas: „Ne diraj to!“ Vojnici su se prestrašili, pobjegli i ostavili Raspelo. Više ga nisu dirali. Tako mi je ispričao pater Stjepan.
Ne znam možemo li danas neovisno potvrditi sve pojedinosti toga događaja. Ali zanimljivo je kako se, uz sjećanja na razaranja, sačuvala i priča o nečemu što je ostalo pošteđeno.
Dok sam ga slušao, ponovno sam pomislio na naš klaustar. Na konje, vojnike, otvorene grobnice i raspelo koje je, prema predaji, spasio nepoznati glas. A onda i na ono što se ne vidi u kamenu. Na našu knjižnicu.
Dubrovački dominikanci imali su knjižnicu koja je još u petnaestom stoljeću bila otvorena ne samo redovnicima nego i građanima Dubrovnika te strancima. Pater Stjepan o tome je napisao vrijednu knjigu, posvećenu povijesti prve javne knjižnice na hrvatskom tlu, čiji se počeci vežu uz 1463. godinu.
Zamislite samo što je to značilo u vremenu kada knjiga nije bila nešto što je čovjek mogao jednostavno kupiti ili pronaći na svakom koraku. Naši su prethodnici otvarali vrata znanju. U taj su prostor dolazili ljudi koji nisu pripadali samostanskoj zajednici. Čitali su, učili i tražili odgovore. Knjižnica je bila dio života grada.
A onda su došli vojnici. Tijekom francuske okupacije knjižnica je teško stradala. Uništavan je njezin povijesni prostor, knjige su odnošene i nestajale, a s njima i velik dio kulturnoga blaga koje se ondje skupljalo stoljećima. Pater Stjepan u svojim istraživanjima govori o više od devet tisuća izgubljenih knjiga.
Kad čovjek čuje takav podatak, lako mu se dogodi da ostane samo na brojci. Ali iza svake od tih knjiga stajao je netko tko ju je napisao, prepisao, nabavio, čitao ili čuvao. Neke su godinama prelazile iz ruke u ruku, iz jednoga naraštaja dominikanaca u drugi, sve dok im se nije izgubio trag. Razmišljao sam o svemu tome i shvatio koliko toga još moram upoznati.
Došao sam u Dubrovnik nakon mnogo godina redovničkoga i svećeničkoga života. Živio sam u različitim samostanima, susretao ljude, propovijedao, radio i odlazio dalje. A sada sam se našao u kući u kojoj su moja dominikanska subraća živjela stoljećima prije mene, gotovo od samih početaka reda.
I oni su ovdje imali svoje radosti i brige, poslove i svakodnevne razgovore. Učili su, propovijedali, pokapali svoju subraću i nastavljali živjeti. A onda je jednoga dana u njihov klaustar ušla vojska s konjima. Pitam se kako su to doživjeli.
Jesu li stajali pred svojim samostanom i gledali kako vojnici zauzimaju prostorije u kojima su do jučer živjeli? Jesu li se nadali da će sve brzo završiti? Što su osjećali kada su vidjeli što se događa s knjižnicom? Na ta pitanja nemam odgovora.
Ali nakon razgovora s paterom Stjepanom još više želim upoznati povijest ove kuće. Ne samo velike događaje i znamenita imena nego i one manje tragove koji ostaju u kamenu, starim zapisima i pričama koje su redovnici prenosili jedni drugima.
Vratit ću se onim udubljenjima između stupova. Pogledati ih na dnevnom svjetlu, fotografirati, pitati još ponešto. Volio bih doznati kada su nastala i jesu li doista služila za hranjenje i napajanje konja.
A sve je počelo sasvim običnom večernjom šetnjom.
Sišao sam u klaustar s krunicom u ruci, zastao pred nekoliko udubljenja u kamenu i, ne sluteći, krenuo na put dug više od dvjesto godina. Od konja francuskih vojnika do otvorenih grobnica o kojima se još govori, od nestalih knjiga do raspela koje je, prema predaji, spasio nepoznati glas.
Nastavio sam hodati. U klaustru je bilo tiho. Čuli su se samo moji koraci. Pogledao sam još jednom ona udubljenja u kamenu.
Konja više nema. Vojnici su odavno otišli. Nema ni mnogih knjiga koje su naši prethodnici stoljećima skupljali i čuvali. Ali samostan je ostao, a ja sada hodam ondje gdje su nekada koračali oni.
Krunica mi je još bila u ruci. I ondje gdje sam maloprije gotovo čuo topot konja, sada se čulo samo tiho: „Zdravo, Marijo… Sveta Marijo…“
