Ako niste ljubitelj prosa odnosno ne jedete ga, onda po sv. Hildegardi ispravno postupate. Prema njoj ono naime samo zasiti, ali u tijelu dovodi do niza negativnih učinaka. Ipak, proso nije potpuno nekorisno, tj. ima jednu ljekovitu primjenu, kako se navodi u Hildegardinom djelu Physica.
Hildegarda razlikuje dvije vrste prosa: obično proso (lat. Panicum miliaceum) i muhar/talijansko/klipasto proso (lat. Setaria italica). Za obično proso – koje se može kupiti u prodavaonicama – Hildegardin citat glasi: „Proso je hladno i nije korisno za jelo jer u čovjeku ne osnažuje ni krv ni meso. Ne pridonosi njegovim snagama, već samo ispunjava želudac i umanjuje glad jer nema okus okrepljenja. Čovjekov mozak čini punim vode, a želudac mlakim i tromim. Potiče uskomešanost sokova koji su u čovjeku te je gotovo poput korova i čovjeku nije zdravo za jelo.“
Vjerojatno ljudi ovo djelovanje osjećaju u tijelu nakon konzumiranja, pa je to razlog što proso nije popularno u prehrani. Ako netko ipak voli proso, neka barem popije čaj od kadulje nakon konzumiranja, kako bi se iz tijela izlučili loši sokovi.
Ljekovita primjena ovog prosa je kod bolova u plućima, jer Hildegarda piše: „Ali ako koga bole pluća, neka samelje proso zagrijano na užarenom kamenu i tome doda dva puta toliko praha paprati jelenskog jezika (lat. Asplenium scolopendrium). Neka to često jede, bilo natašte bilo nakon jela, s malim zalogajima kruha i ozdravit će.“
Od običnog prosa je bolje talijansko proso koje se sije u Schwarzwaldu pod nazivom „Fennich“, a u Italiji pod nazivom „Venich“. Hildegarda za njega piše: „Talijansko proso je hladno, ali ipak ima malo topline. Ponešto vrijedi kao čovjekova hrana jer pruža osrednje okrepljenje i daje malo snage onome tko ga jede. Ne šteti čovjeku koliko obično proso te ne potiče tako snažno loše sokove i bolesti u čovjeku.“
Ovo proso Hildegarda čak preporučuje kod jake vrućice: „Tko ima vrlo jaku vrućicu neka skuha talijansko proso u vinu i često to vino pije toplo, pa će se izliječiti.“
Dr. Strehlow u svojoj knjizi „Sv. Hildegarda i hrana kao lijek“ piše ovo: „Proso dakle po Hildegardi ni na koji način nije važna namirnica. I isto vrijedi i za heljdu koja i ne pripada žitaricama.“
Za dušu – Iz knjige Ozdravljenje tijela i duše
Sebe i svoje biće spoznati realistično
Ako se prema sebi ophodimo s blagom i mirnom dušom, odnosno s opuštenošću, možemo sebe realnije spoznati. Nisu nam cilj „najviše grane“ niti pretjerana idealna predodžba o sebi samima, nego uspinjanje od korijena. Ukorijenjenost odgovara našoj vezanosti uz prirodu i našu tjelesnu dimenziju te urođene ili stečene strukture osobnosti.
Mogući pristup samokritičkom ophođenju s našim „korijenima“ nudi nam Hildegarda u svojoj tipologiji. Temelj za to je njeno učenje o sokovima u organizmu, koje se naslanja na grčki model i današnjem je medicinskom rječniku strano. No sadržaj njenih iskaza vrlo dobro odgovara našem iskustvu: sukladno cjelovitom Hildegardinu stavu, sokovima upravlja čovjekovo ćudoredno (moralno) ponašanje. Otuđenjem i udaljavanjem od Boga te pristajanjem na zlo nastao je u čovjeku jedan štetan sok, takozvana flegma.
Prof. Heinrich Schippegers, povjesničar medicine i veliki poznavatelj Hildegardina djela označava flegmu kao žilavu vlažnost u organizmu, kao proizvod izmjene tvari, ono što je postalo hladno. Ta flegma može u različitim ljudima zadobiti četiri tipična oblika koji odgovaraju četirima elementima: suha, vlažna, vatrena i vjetrovita flegma. Ova tipologija je jedna od mogućnosti da sebe jasnije spoznamo.
(Prof. Višnja Bartolović prevoditeljica je knjige “Hildegarda i hrana kao lijek” u nakladi “Verbuma” te svojim savjetima po načelima sv. Hildegarde pomaže ljudima u održavanju dobrog tjelesnog, mentalnog i duhovnog zdravlja.)
